Jedini hrvatski boksač koji se iz Sofije, sa seniorskog Prvenstva Europe, vratio s medaljom jest 23-godišnji član zagrebačkog Boksačkog kluba Leonardo Antonio Grabić. U opuštenom razgovoru otkrio nam je zašto nogomet za njega nije bio izbor sporta kojim će se baviti, kako i zašto se odlučio za boks, koje je kvalifikacije stekao obrazovanjem, kako provodi slobodno vrijeme i koji su mu daljnji sportski planovi.
S nama je pričao i o svojim počecima, životnim navikama i velikim planovima. Zanimljivo je da, unatoč tome što posjeduje svojevrsno hladno oružje u svojim šakama, Antonio zrači mirnoćom. Kaže da izbjegava konflikte i da provokacije jednostavno ignorira, svjestan svojih mogućnosti i posljedica koje bi eventualni ulični okršaj donio.
Ne nasjedam na provokacije
No, provokacija zacijelo ima i u ringu, baš kao što je to bilo i u njegovoj četvrtfinalnoj borbi s Talijanom Ghilarduccijem u kojoj mu je pobjeda donijela medalju.
– U drugoj me rundi Talijan pogodio glavom u jagodičnu kost, za koju sam tada mislio da mi je puknula. Onda sam rekao – ako ćemo tako, onda moja brada ide dolje. Nisam ja njega ciljano udario glavom, no rekao sam – ako će se zabijati u mene neka se zabije u moju glavu, a ne u arkadu. Na kraju se dogodilo da su suci, nakon prekida borbe, presuđivali na osnovi onih 15 sekundi treće runde u kojima sam ja bio aktivniji.
Sofija se pokazala njegovim sretnim gradom jer je ondje osvojio i europsku broncu na Prvenstvu Europe do 23 godine. Koliko mu motivacijski znači njegova prva seniorska bronca s velikih natjecanja?
– Evo, hvala Bogu, osvojili smo novu medalju u istom gradu, u Sofiji, a ovo je zasad moje najveće odličje. Dobar je pokazatelj da smo na pravom putu i idemo dalje još jače. Ovo je samo vjetar u leđa. Dodatna je motivacija osvojiti medalju, ali uvijek težimo tom zlatu. Želim biti prvi i najbolji. Sada mi treba što više jakih sparinga i mečeva. Još sam mlad, zaljubljen sam u ovaj sport od malena i želim se boksom baviti cijeli život, na ovaj ili onaj način.
A evo kako je dospio u boksački ring.
– Ja sam krenuo kao klinac s nogometom. Na jednoj me utakmici protivnički igrač prekršajem slomio, a meni je u tom trenutku ‘pala roleta’. Ja loptu više nisam vidio već sam otišao do njega da bih ga gurnuo. Dobio sam crveni karton, a trener je nakon utakmice rekao mojim roditeljima da možda nisam baš za timski sport. Nakon toga sam htio upisati neku borilačku vještinu, nešto s udarcima. Došao sam u klub kod trenera Leonarda Pijetraja sa šest i pol godina i otad sam tu. Nikada nisam bio u drugom klubu niti želim ići.
S obzirom na reputaciju Dubrave kao intenzivnog kvarta, često se zna reći da je boks taj koji spašava klince od lošeg utjecaja ulice.
– Bio sam poprilično živahno dijete i s obzirom na ratoboran kvart u kojem sam odrastao htio sam se naučiti braniti i zauzeti za sebe. Definitivno me disciplina i cijeli taj proces sportaša ispunjavaju.
Budući da u svojim šakama, sa svojom boksačkom vještinom, posjeduje svojevrsno hladno oružje, kako bi reagirao kad bi ga netko pokušao isprovocirati izvan boksačke dvorane, na ulici, u nekom baru ili na sličnim lokacijama?
– Zapravo ne bih reagirao, ne može me nitko isprovocirati. Ako se i dogodi situacija da uopće pokušaju neke provokacije, ja to izbjegnem, okrenem se i odem svojim putem. Jednostavno si ne mogu i ne želim dopustiti neki eksces. Smatram da sam puno veći od takvih problema. Neka ljudi misle da sam papak, ali ja znam što mogu i tko sam. Nema potrebe za dokazivanjem na ulici.
S obzirom na to da ga noćni izlasci ne zanimaju, onda je vjerojatnost za “bliske susrete treće vrste” zacijelo manja.
– Nisam zaljubljenik u izlaske i noćni život. Ja volim pecanje, biciklirati i provesti cijeli dan u šumi, u prirodi. Zapravo sam pobornik nekih finih večera, volim uživati u dobroj klopi i draže mi je otići na kvalitetnu večeru nego u noćni klub. Već do ponoći sam obavezno u krevetu.
Kako i sam spominje svoj prelazak u višu kategoriju, koji su točno Antonijevi planovi za Olimpijske igre u Los Angelesu?
– Prioritet su Olimpijske igre. Trenutačno imam 85 kg, ali planiramo promijeniti kategoriju jer je olimpijska kategorija do 90 kg. Teško je stalno skidati kilograme na osamdeset, to je u amaterskom boksu jako iscrpljujuće jer se ujutro važemo, a navečer borimo. Nemoguće je vratiti tu energiju u par sati. U kategoriji 85 se osjećam fantastično jer mi je radna težina na oko 88 kilograma. Vidjet ćemo sljedeće godine, krenut ćemo s isprobavanjem nove kategorije da vidimo mogu li to. No, ne sumnjam u sebe i svoje sposobnosti. Sve prepuštam treneru i siguran sam da idemo pravim putem.
Studij po maminoj želji
Znači da će se otisnuti u profesionalce kad mu to trener predloži?
– Neki su dečki u našem klubu htjeli neke stvari rješavati na svoju ruku. Ja to ne želim i vjerujem treneru 100 posto. Kad se spremamo za neko veliko natjecanje, više sam s njim nego s vlastitim ocem.
Dobar su put za njega izabrali i njegovi roditelji Kristijan (komercijalist) i mama Branka (knjigovotkinja), koja, kao i svaka mama, ne gleda mečeve svog sina.
– Meni suprug javi kako je Antonio prošao, a meni je od rezultata važnije da on iz borbe izađe bez ozljede. Najvažnije mi je sinovo zdravlje, a tek onda pitam za rezultat.
No, važno je mami Branki i obrazovanje.
– Završio sam srednju za elektrotehničara, a potom tri godine sportskog menadžmenta na Aspiri zbog mamine želje, koja je inzistirala na obrazovanju i drago mi je da je bilo tako. Dobro je i kada ti je kao sportašu mozak nečim zaokupljen.