Hrvatska protiv jačih suparnika mora igrati na Poljudu, ni Pampas neće biti stadion za najveće utakmice

Kad je nogomet u pitanju, stvar je kod Hrvata zapravo krajnje jednostavna – kad se pobijedi, sve je fenomenalno. Kad se izgubi ili ne ostvari ukalkulirani trijumf, uglavnom “ništa ne valja”. Pa se tako i nakon Walesa tražilo sto razloga i faktora zašto se i kako dogodilo da treća reprezentacija svijeta ni na punom Poljudu ne uspije dokusuriti otočane. Po stoti put se zdvajalo nad nedostatkom “prave” špice, iščitavalo s usana odnos Perišića i Kramarića, premda svatko tko je bar jedan vikend u životu makar haklao na školskom zna da ćeš i kuma poslati znate već kamo kad ne doda, nego pukne i promaši. I zato je u ovoj zemlji teže biti nogometni izbornik nego guverner HNB-a, jer on je i tako zajedno s institucijom koju vodi pod cijelom silom europskih kontrolora koji prate da slučajno neki cent krivo ne odluta, dok i danas, nakon srebra, bronce i svih drugih velikih i malih pobjeda mnogi misle da bi bolje vodili repku od Dalića koji jednostavno, iz ciklusa u ciklus, “ima neviđeno puno sreće”. I tako već 2000 dana.