Drugi kvalifikacijski prozor za Svjetsko prvenstvo muška košarkaška reprezentacija završila je kako smo priželjkivali prije no što će se ovaj dio natjecanja i zavrtjeti. Jer, imati tri pobjede i poraz nakon jedne utakmice s Ciprom, jedne s Izraelom i dvije s Njemačkom doista je vrijedan plijen. Barem je tako izgledalo kada smo vidjeli ždrijeb skupina i raspored utakmica koji je donio dvije zimske utakmice sa svjetskim prvacima.
Imali su prvake na konopcima
No, isto tako ovaj kvalifikacijski mini ciklus završio je s okusom propuštene prilike za znatno više od priželjkivanog. Naime, imati svjetske i europske prvake na konopcima, i to na njihovu parketu, a ne dovršiti ih zacijelo je nešto što će sve u reprezentaciji i oko nje svrbjeti još neko vrijeme.
Ovdje se ne referiramo na onih “plus 15” u 25. minuti jer to je bilo stanje na semaforu još duboko u utakmici da bi se očekivalo da se domaćini neće trgnuti. Ne, ovdje se prisjećamo onih “plus 10” (77:67) u 37. minuti do kojih se došlo sjajnom igrom cijele momčadi, ali žalimo i za svim neuspjelim napadima koji su nakon toga uslijedili s presahlom hrvatskom napadačkom moći. A Hezonja je promašio tricu preko ruke s krila, sljedeći hrvatski napad je pak istekao, Badžim je potom nekvalitetno spustio loptu u reket Šariću koji je pak u sljedećem napadu promašio tricu. A u idućem posjedu kapetanu su svirani koraci.
Šteta što se u završnici toliko inzistiralo na napadu preko Šarića koji više nije mogao stajati na nogama, i to iz razumljivih razloga. Naime, nakon što je posljednju NBA utakmicu igrao 20. prosinca, a ušao je samo na tri minute pa se to niti ne broji, Šarić je u 48 sati igrao 64 minute pa je u završnici druge utakmice s Nijemcima izdušio.
A baš zbog tog njegova stanja nama nikako nije odgovarao ozbiljan Fibin propust da se u pola skupina utakmice igraju u petak i nedjelju. Uvijek je taj razmak bio tri dana, a još jedan dan odmora Šariću bi dobro došao. Ali i Hezonji kojemu je nastup u Bonnu, računajući tri utakmice španjolskog kupa i jednu euroligašku, bio šesta utakmica u 11 dana.
I zato se i dogodilo da imamo pet neiskorištenih posjeda koji su umalo oplemenjeni s Hezonjinim pokušajem s polovice igrališta koji je završio na obruču. Osim tih pet jalovih napada, problem je bio i s pet olako primljenih koševa od razigravača Kayila (dvica i trica) a da se ne rade strateški prekršaji. No, kada vam nedostaje kisika, onda ni mozak ne radi dovoljno brzo.
Doduše, ni to nije bio toliki problem, jer taj 19-godišnji Albin bek veliki je potencijal, koliki je problem bio naš defenzivni skok. A to je ono što se zove obveznom igrom koja je u ovom slučaju Nijemcima omogućila čak 20 napadačkih skokova. A ni u jednoj od utakmica u ovoj kvalifikacijskom prozoru nitko nije imao toliko napadačkih skokova koliko su Hrvati dopustili Nijemcima. Najviše je imala Italija (15) protiv nejake Velike Britanije (93:57), a potom Slovenija (12) protiv Češke (99:59) i Poljska (12) protiv Letonije (92:72).
Kad smo se već spomenuli Poljaka, koje i nadalje sjajno vodi hrvatski trener Igor Miličić, valja reći da nije loša stvar da su se oni s četiri pobjede (4-0) izdvojili u skupini s kojom se križamo ispred Nizozemske (2-2), Letonije (1-2) i Austrije (1-2). Jer svi se bodovi prenose na sljedeću razinu, pa tako i naši bodovi protiv nejakog Cipra, možda i najslabije reprezentacije u ovim kvalifikacijama.
Koliko god nas je ždrijeb kvalifikacija za Eurobasket usosio, dodijelivši nam u skupinu Cipar kao automatski kvalificiranog sudionika tog prvenstva, toliko nam je olakšao dodijelivši nam istu reprezentaciju u skupinu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
Dakle, računajući ljetnu utakmicu s Ciprom koja se tek treba odigrati, to su već četiri pobjede, a dojma smo da će za odlazak na mundijal u Dohi biti dovoljno sedam. To bi značilo da bismo s domaćim pobjedama nad Izraelom, Nizozemskom i Letonijom, dakle uz 2-0 s Izraelom, bili sigurni putnici za Katar.
U svakom slučaju, Hrvatska je profitirala, počevši s prosinačkom pobjedom nad Izraelom i nastavno sa zagrebačkom pobjedom nad Njemačkom. A bila je to utakmica koja je ujedinila sve što imamo u košarci, događaj koji je donio pozitivne vibracije. Jer, imali smo u prvom redu do igrališta i bivše reprezentativce (Giriček, Kasun, Tomas, Prkačin, Mamić...) i svi su došli na tu utakmicu s pozitivom. A svjedočili smo i ugođaju u Draženovu domu kakav, na utakmici košarkaške reprezentacije, dugo nije viđen čak ni u slavljenom Višnjiku.
HKS-ov pun pogodak
A za to treba pohvaliti i HKS koji se doista potrudio, i to ne samo oko noćnog transfera Marija Hezonje iz Madrida u Zagreb privatnim zrakoplovom, što se pokazalo punim pogotkom, već i s angažmanom Mijatovića (izbornik) i Simona (sportski direktor) koji kao tandem očito dobro funkcioniraju. Mijatović je trener koji voli pričati sa starijim i iskusnijim kolegama, a Simon je financijski neovisan, ne živi od ove plaće te je spreman neprestano se truditi oko igrača razasutih diljem Europe i NBA lige.
To je također neko jamstvo i da će domaća ovoljetna utakmica s Izraelom (početkom srpnja), a i ona krajem kolovoza, u skupini drugog kruga, biti mamac za hrvatsku sportsku publiku željne dobre košarke. Sada je samo pitanje što će Hrvatski košarkaški savez odlučiti, gdje će se te utakmice igrati. Budući da Draženov dom nema klimatizaciju, to ga automatski diskvalificira, no koliko čujemo pri kraju je klimatizirana obnova Velikih Gripa (kapaciteta 6000), što je dobra vijest.
Hrvatska je u ovim kvalifikacijama dopustila najviše napadačkih skokova i to se sa Zupcem svakako mora i može popraviti