Na današnji dan, prije 25 godina, tragično je ubijen Matija Ljubek, najtrofejniji hrvatski kanuist i jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće.
Blistave trenutke karijere doživio je osvajanjem dviju zlatnih te po jedne srebrne i brončane olimpijske medalje, čime je zasluženo dobio titulu najuspješnijeg muškog hrvatskog olimpijca u pojedinačnim sportovima svih vremena. U fascinantnoj karijeri osvojio je više od 300 odličja.
Matija Ljubek ubijen je 11. listopada 2000. u Valpovu, mjesec dana prije svog 47. rođendana. Smrtonosne hice iz puške M-48 ispalio je njegov tada 38-godišnji šogor Marko Varžić.
Bio je to tek početak Varžićeva ubilačkog pohoda – odvezao se potom do kuće drugog šogora, Ante Bungića (44) u Belišću. Preko terase je ušao u dnevnu sobu gdje je na trosjedu sjedio Bungić, časnik HV-a. Jednim ga je hicem na mjestu ubio, a drugim je teško ranio njegovu suprugu, Matijinu sestru Katicu.
Varžićev je motiv, ocijenio je kasnije sud, bio koristoljublje. Stravičan zločin zbio se pred kućom Sonje Vuković, Matijine šogorice, odnosno sestre njegove supruge Goranke u jesen 2000. godine.
Matija je toga dana sa starijim sinom stigao iz Zagreba u Slavoniju i odsjeo u domu Vukovićevih u Valpovu. Ručali su, gledali nogomet i odmarali se. U 19.50 sati krenuli su u Matijin kafić “Kanu”.
Izašli su pred kuću, Sonja je stavljala torbu u automobil, a Matija je razgovarao sa sinom. Njezina 15-godišnja kći Martina zatvarala je garažu. Nisu se ni snašli kada je iz živice iskočio naoružani muškarac.
Spazila sam ga krajičkom oka i pomislila: “Što sada hoće taj s puškom” – prisjetila se svojedobno Sonja Vuković u razgovoru za Večernji list. Dok joj je to strujalo glavom, ovaj je uperio pušku u mlađeg Matiju, tada 22-godišnjaka, i naredio mu da se pridruži ocu. Zapucao je.
– Kako je opalilo, šogor Matija uhvatio se za nogu i jauknuo. Pomislila sam: “Dobro, noga! Zvat ćemo hitnu”. No, kad se Matija počeo zaokretati i padati, pogodio ga je u lopaticu. Srušio se u živicu. Krenula sam prema njemu, a Matko mi je rekao: “Tetka, bjež’mo, ovaj će nas sve pobiti” – ispričala je ona.
Tek je tada iza cijevi prepoznala Marka Varžića kojemu je bila i vjenčana kuma kada je ženio Matijinu sestru Dubravku. Mladić je potrčao u kuću, no bila je zaključana. Varžić je ponovno zapucao, a metak je završio u kuhinji.
– Pobjegla sam iza kuće i vikala susjedima. Nitko svjetlo nije palio! Bio je to životinjski nagon za preživljavanjem. Nisam znala ni gdje su mi kći i Matko, i to si nisam mogla oprostiti – emotivna je bila Sonja.
- Imao sam 20 godina kada je otac stradao. Bilo nam je izuzetno teško, izgubio sam i oca i trenera, on je vodio cijeli kajak. Nakon svega, kada je trebalo ponovno krenuti dalje s treninzima, pripremama, natjecanjima, previše je toga palo na same sportaše i na trenere koji nisu još bili dovoljno upućeni ni u rad s Hrvatskim olimpijskim odborom, niti su imali toliko veza da neke stvari mogu puno lakše riješiti.
Sljedećih deset godina, zapravo sve do konca moje karijere, svelo se na neko lutanje. Dovodili smo mi i vrhunske trenere iz inozemstva, no na komunikaciju i s Olimpijskim odborom i s Hrvatskim kajakaškim Savezom uvijek bi se dosta trošili i vrijeme i energija.
Ne mogu reći da Olimpijski i Savez nisu uložili ništa i da nisu puno i oni pomagali, međutim, moj otac je bio ta pokretačka snaga koja je puno više vukla prema kajaku i kanuu. Naravno, kada izgubite takvu figuru, poslije je puno teže.
On je definitivno bio i ostao nezamjenjiv, ni danas hrvatski kajak nije tamo gdje bi trebao biti, i puno se toga promijenilo... Ne znam ni kako bih to sve objasnio, jednostavno smo izgubili sustav koji smo do tada pratili – rekao je prije pet godina, na 20 godišnjicu smrti, njegov sin Nikica Ljubek.
Kao dječak Matija nije odmah osjetio strast za kanuuom, veslom i vodom. Kao dječak igrao je nogomet, bavio se atletikom i iz razonode volio dizati utege. Držao je do fizičke spremnosti od svojih najranijih dana.
No, kako je u Belišću tradicija kajakaškog i kanuističkog sporta dugotrajna i snažna to se Matija Ljubek iskušao i s čamcem i veslom i uvidio da je pronašao pravi sport.
Danas se njegove fotografije i medalje nalaze se u Kući slavnih olimpijskog muzeja u Lausannei, a Međunarodni olimpijski odbor dodijelio mu je 1996. posebno priznanje povodom stogodišnjice Igara.
Od hrvatske neovisnosti bio je osnivač i član najužeg vodstva Hrvatskog olimpijskog odbora, a posljednji zadatak u HOO-u bila mu je dužnost šefa Misije hrvatske olimpijske delegacije na Igrama u Sydneyju 2000. godine.
Matija Ljubek bio je, kako su ga bližnji opisivali, siromašno dijete koje je uspjelo u životu, a ruku pomoći pružao je svima koji su je trebali. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.
– Jako rijetko dolazim u Belišće. Znao sam svratiti kod tete u Valpovo, kada bih bio u prolazu, putujući na natjecanja. Ne radi se o tome da nešto zamjeram Belišću, nego jednostavno ne stignem zbog čestih putovanja i obveza. A nemam, zapravo, zašto više ići tamo – rekao je prije pet godina Nikica Ljubek.
Jedna od legendarnih anegdota vezanih za Matiju dogodila se za vrijeme finala olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine. TV komentator gledajući utrku kajaka jednokleka u jednom trenutku je rekao - gledajte Matija je čak i kleknuo kako bi brže veslao...