– Hvala Goranu, naučio me uživati u tenisu!
Ima li ljepšeg komplimenta za jednog teniskog trenera od ovog koji je izrekao Marin Čilić – i to nakon što je osvojio US Open – na račun svog trenera Ivaniševića. Mnogi im nisu pridavali neku posebnu perspektivu kad su lani učvrstili suradnju. Spominjala se i različitost karaktera, no možda su upravo te razlike – (Goranova) vatra i (Marinov) led – i urodile dobitnom kombinacijom.
Uglavnom, Goran je vrlo emotivno proživljavao finalni dvoboj Čilića s Nishikorijem. Skakao je, gestikulirao, grizao nokte, a potom se – umirio. Barem je tako izvana izgledalo, a unutra je, znamo, kipjelo. Paralela između 2001. kada je on osvojio Wimbledon i 2014. kada je Marin trijumfirao na US Openu nije se mogla izbjeći.
– Pa, nisam mogao sakriti emocije jer to su ogromni uspjesi: i moj Wimbledon i Marinov US Open. Osvojio sam jedan Grand Slam turnir kao igrač, sada sam kao trener pomogao Marinu da on osvoji svoj Mount Everest. To je sjajno i moram reći da sam iznimno ponosan na njega. Na način kako igra. Cijeli svijet mu se divi. Napredak u igri je očit. Pogledajte samo zadnja tri meča, pomeo je sve. Znao sam da može osvojiti i najjači turnir, ali način na koji je to napravio nevjerojatan je. Mislio sam da nitko, ama baš nitko, ne može odigrati deset savršenih setova u nizu. Sve do Marina. Ovo kako on igra, to je tenis 22. stoljeća – oduševljen je Goran.
Marin je sad peti na ovogodišnjoj ATP listi (deveti na ulaznoj) i do kraja godine gotovo ništa ne brani. Kako ga vidi Ivanišević?
– Lijepo je gledati brojke i taj renking, ali mi smo se složili da je to najmanje važno. Važno je kako Marin igra, kako pristupa obvezama i ako to bude radio kao što je dosad radio, renking će sam po sebi doći. Plasman dolazi s igrom. On je već bio deveti (2010., op. a.), ali onda možda za to još nije bio spreman, pa je samo klizio nadolje. Sad je dobio drugu priliku i mislim da više nikada neće izaći iz Top 10. Tu pripada. Kad sam govorio da ima kvalitetu za Top 5, ljudi su me čudno gledali i nisu mi vjerovali. A sad smo svim nevjernim Tomama pokazali da su bili u krivu – napomenuo je Goran.
I naravno na vlastitom primjeru povukao paralelu igrač – trener.
– Nije lako biti trener. Neka mi svi moji treneri oproste, sa mnom ponekad doista nije bilo lako. Sad vidim koliko sam im muka zadavao. Ali to je i posebna čast. I izazov. Pogotovu biti trener Marinu koji je fantastičan čovjek i fantastičan tenisač – zaključio je Goran.
Obožavam Gorana, moj najdraži sportaš ikad, uvijek volim kad me nasmije podsjetnikom da nikad nije završio srednju školu...."tenis 22. stoljeća"....e moj Gorane, tko zna kakav će se tenis, da li će se uopće igrati, za 80-tak godina kada će nastupitiu 22. stoljeće :)