A sad adioooo, i tko zna gdje, i tko zna kaaad! – grmjelo je po završetku derbija s tribine nakrcanom Bad Blue Boysima prema razočaranoj Hajdukovoj publici i još razočaranijim Hajdukovim igračima. Za to vrijeme Hajdukovi nogometaši pognutih glava otpozdravljali su Torcidi, ispraćeni zvižducima zbog još jednog posrtaja ili – praktički – još jednog prokockanog naslova prvaka. Ovo je bila peta Hajdukova utakmica u nizu bez pobjede, odnosno treći poraz zaredom. Hajduk tako svoju sudbinu više ne drži svojim rukama, a – ruku na srce – ni kada ju je držao, nije izgledao obećavajuće. Jedino što je Hajduk posjedovao u derbiju bili su Livajina klasa i naravno tradicionalna i neugasiva prgavost, ali taj recept već se i prošle sezone pokazao gubitničkim. Marko Livaja – koliko god briljantan bio – ne može sam donijeti titulu Hajduku.
I zato Hajduku ne preostaje ništa drugo nego čestitati Dinamu, i - kao i uvijek u ovoj fazi godine - početi pripremati momčad za sljedeću sezonu. Po mogućnosti s novim trenerom, jer Gattuso je jednostavno – potrošen. I sam kaže da je izgubio zdravlje, a trenera krhkog zdravlja treba poštedjeti daljnjih stresova. Ili u Hajduku još vjeruju da će Dinamo ili Rijeka negdje kiksati? Nada umire posljednja i bijelima je nitko nema pravo oduzeti. A što ako uspijemo? – sada - jače nego ikada - zvoni ona poruka Boysa plavima s jednog zagrebačkog nadvožnjaka. Mentalno preporođenim Dinamovim nogometašima, vlasnicima nepoderivog karaktera i voljnog momenta. Kada je bilo najteže, kada su ih svi već otpisali, Dinamovi nogometaši smogli su snage, energije i zanosa i pobijedili najprije Rijeku u Maksimiru, a potom i Hajduk u poljudskom grotlu. Malo je tko to očekivao, ali – dogodilo se!
U ovim obećavajućim trenucima za Dinamo više se nitko ne sjeća ni Bjelice, ni Cannavara, ni kikseva, ni lutanja s pojačanjima, ni šokantnih poraza. Dinamo si je iznenada otvorio neke nove horizonte i odjednom izgleda kao favorit za titulu, bez obzira na utakmicu više od Rijeke. Najveći dobitnik ovoga derbija svakako je Sandro Kulenović, često osporavani napadač, čiji su pogoci zapravo obilježili cijelu sezonu. On je u njoj dosegnuo magičnu brojku od 20 pogodaka, od toga 13 u prvenstvu, i pretvorio se opet u heroja. Sandrova upornost „skuhala” je pogrešku Hajdukovog vratara Lučića kod vodećeg pogotka plavih, a drugoga je zabio sam – glavom, majstorski, lucidno, pribrano, hladnokrvno. Kulenović je primjer centarfora kojega uvijek treba trpjeti, pa i kada mu ne ide, jer njegov karakter i energija naprosto ne mogu ostati nenagrađeni.
Hajduk je prokockao sve i znalo je se čim je počeo drugi dio sezone da je kraj za Hajduka. Ovakva igra i da Hajduk ovako osvoji titulu mene bi bilo stid. Gatuzo ništa nije donijelo u Hajdukovoj igri osim discipline. Koncept igre ,taktika se svodi ihbij loptu daj je Livaji pa ako on šta uradi.Sve ostalo je čista nula. Golman je naj veći krivac u odrugom dijelu sezone kakve je golove primio gdje je Hajduk zbog njega gubio bodove ,a o odbrani da ne pričam. Igrači koji nemogu igrati ni u Kustošiji a kamoli u Hajduku. Opet ista priča ajmo ponovo ispočetka,gdje će ulica voditi sve i Hajduk će i dalje završavati na 3 mjestu.