Kada bismo se uputili na ulice bilo kojeg grada u Hrvatskoj i prvih 10 ljudi upitali što je to Konferencijska liga, vjerojatno bi od barem polovice nasumično izabranih osoba dobili blijede poglede uz protupitanje - je li to nešto za jesti? Zaista, kad čovjek pogleda koliko je krovna europska nogometna federacija uspjela razvodniti sve supstance kvalitete i raspršiti priču na "sto strana", zapita se je li to baš trebalo biti tako. Od stare platinijevske ideje da će utorkom i srijedom, a po novom i četvrtkom navečer nogomet igrati cijela Europa - od Azora do Azerbajdžana te od Islanda do Gibraltara i nazad rodilo se ovo što imamo danas. A sve to je u jednoj rečenici, baš u Azerbajdžanu, gdje prestaje Europa ali i logika (kvalifikacijskih pretkola) Konferencijske lige, sažeo Gonzalo Garcia. Onako dječački naivno, iz rakursa Hajdukovog navijača pomalo bedasto, ali opet hladnokrvno ponudio je odgovor domaćem novinaru na pitanje - što će biti ako Hajduk ispadne od Zire?
Neće, kazao je 41-godišnji Urugvajac, biti nikakva tragedija ako se to dogodi. Nitko, veli on, ne umire zbog toga. U nogometu se, nadodat će, ide dalje bez obzira na svaki rezultat. Nakon te izjave trebalo je svima postati jasno da je nogomet, čak i ovaj naš, daleko od novca, glamura i bilo kakve povezanosti s ičim što on predstavlja u svijetu, potpuno izgubio smisao. Iz jednadžbe, jasno, možemo izuzeti vatrene, družinu koja je na zadnja dva nogometna mundijala stigla do drugog i trećeg mjesta. Možemo, eto, za iznimku uzeti i Dinamo, ali samo po rezultatskoj osnovi. Već je Dinamova trenutna infrastruktura sušti pokazatelj svega što naš nogomet ustvari jest.
Nogomet se više ne igra zbog rezultata. Nema više čak ni onog elementarnog, ako hoćete i animalnog naboja, želje da budeš bolji i da to jasno artikuliraš. Čak i trener Hajduka, kluba čiji navijači žive za ideale iz prošlih nogometnih vremena poput borbe, nadmudrivanja i same pobjede, ispadanje od "tamo neke" Zire doživljava poput ispadanja u Čovječe ne ljuti se. Nema veze, odgovara Garcia na pitanje azerskog novinara, srušit će mi sve čunjeve, a sutra ćemo igrati ponovno.
Davno su prošli vjekovi u kojima je Bill Shankly, ikona Liverpoola govorio o tome kako je nogomet i mnogo ozbiljnija stvar od pitanja života ili smrti. Odavno se već ljudi zbog nogometa ne svađaju, ne završavaju po zatvorima, obitelji ne pucaju. Jasno, to treba pozdraviti, ali fenomenološki, bile su to temeljne odrednice nogometa iz kuta njegovog konzumenta... Poimanja nogometa u današnje su doba poprimila sasvim drugačiji smisao od definicije nešto starijih generacija. Dijelom, samo dijelom ih i razumijem. Konferencijska liga, u čijim kvalifikacijama i ove sezone sudjeluje Hajduk, samo je dodatno doprinjela toj stvari. Natjecanje koje nitko ne prati, prošle je sezone osvojio Chelsea i u svoje blagajne spemio 22 milijuna eura. A Uefi su na ime kazne za nezakonite radnje u vidu financijskog poštenja potencijalno dužni 80 milijuna...
Na stranu Konferencijska liga i sav njen besmisao, ni poraz u nogometu, ako ćemo riječi Gonzala Garcije uzeti za referentnu vrijednost, više nije tragedija. Izgubiš, ispadneš, ideš dalje. Nervoza? Pritisak? Ma kakvi... Sve u skladu s novim vremenom. U kojem je čovjeku teško pogledati 90 minuta utakmice u komadu, u kojem se uprati samo ono što izađe u reelsima i storyjima, jer nogomet odavno nije najvažnija, ali jest sve sporednija stvar na svijetu.
Najtužnije od svega je što klubovi poput Hajduka imaju navijače čije životno raspoloženje - usponi, padovi, sreća, mir i blagostanje - ovise o rezultatu. Tko će njima objasniti da nije tragedija ispasti od neke tamo Zire...