Bila je to noć kakvu Sarajevo dugo nije doživjelo, noć u kojoj san nije dolazio na oči. Iako je sat otkucavao tri sata iza ponoći, srce glavnog grada Bosne i Hercegovine kucalo je jače nego ikad. Ispred Vječne vatre slila se rijeka ljudi, deseci tisuća navijača iz svih krajeva zemlje i dijaspore, kako bi pozdravili heroje koji su naciji donijeli neizmjernu radost. Titova ulica bila je pretijesna za sve koji su htjeli biti dio povijesti. Gorjele su baklje, vijorile su se zastave, a zrakom su odjekivale navijačke pjesme koje su se stapale u jedan glas - glas ponosa i sreće. Čekao se dolazak Zmajeva, a strpljenje, pomiješano s euforijom nakon triler pobjede nad Italijom u Zenici, samo je pojačavalo atmosferu do usijanja.
Put od Zenice, gdje je izborena pobjeda nakon penal-drame, do Sarajeva trajao je duže no ikad. Autobus s nogometašima, koji su čekali da kapetan Edin Džeko obavi pregled ozlijeđenog ramena, probijao se kroz masu ljudi koja ih je pozdravljala na svakom koraku. Kada su napokon stigli pred Vječnu vatru, nastao je delirij. Igrači su se, noseći majice s natpisom "Dolazimo", popeli na improviziranu pozornicu na balkonu, a prizor je postao nestvaran. Stotine baklji obasjale su noć, a skandiranje "Bosna, Bosna!" i "Tko ne skače, mrzi Bosnu" treslo je cijeli grad.
Program je vodio legendarni komentator Sabahudin Topalbećirević, a najveće ovacije, očekivano, dobili su izbornik Sergej Barbarez i kapetan Edin Džeko. Barbarez se prvi obratio masi. "Hvala vam na ovome, na ovim trenucima, što ste nas podržavali dvije godine. Sve komplimente mogu dobiti ovi momci, jer su oni sve ovo izgurali", poručio je emotivni izbornik. A onda je na red došao kapetan. Džeko je izašao pred mikrofon i, baš kao i na povijesnom dočeku 2013. godine, zagrmio: "Vozdra, Rajvosa!".
"Ovako smo počeli i prije 12 godina i dočekasmo opet. Kažu pokeraš, a? A što ih izblefa pokeraš", rekao je Džeko uz ovacije, aludirajući na pobjedu nad Italijom, te se zahvalio Barbarezu, direktoru Emiru Spahiću i "divnim momcima koji žele igrati za reprezentaciju". Bio je to trenutak koji je sažeo cijelu noć - spoj sjećanja na prošle uspjehe i goleme sreće zbog novog, tek ostvarenog sna. Slavlje se nastavilo duboko u noć uz pjesme Halida Bešlića, a igrači i navijači zajedno su pjevali stihove koji su postali neslužbena himna reprezentacije. Bila je to noć zajedništva, prkosa i čistih emocija, noć koju Bosna i Hercegovina nikada neće zaboraviti. Zmajevi idu na Svjetsko prvenstvo.