Prije osam dana u Londonu se zbio jedan od najnevjerojatnijih događaja u hrvatskoj sportskoj povijesti. Posve podcijenjen na kladionicama – kladioničari su za njega nudili devet funti na uloženu jednu – ali i od većine boksača i boksačkih fanova, Filip Hrgović došao je u London i smlavio najveću britansku boksačku nadu. Nakon što je pretrpio puno udaraca, Hrga se dignuo iz pepela te borbe i zgromio 13 godina mlađeg Mosesa Itaumu, momka nevjerojatnih predispozicija i blistave budućnosti, za kojeg govore da je novi Mike Tyson.
Itekako upoznat s time, 34-godišnji hrvatski teškaš bio je svjestan i svojih mogućnosti, pa je zato s puno samopouzdanja od objave tog meča i prvih medijskih obveza pa sve do samog okršaja, govorio kako je Itauma klinac kojeg će vratiti u srednju školu. Štoviše, poručio je Mosesu da neće vidjeti "obećanu zemlju" baš kao što to Bog nije dopustio biblijskom Mojsiju.
A sve se to dogodilo zahvaljujući i genijalno odrađenoj psihološkoj predborbi. Nedorastao takvim mentalnim igricama, nakon što mu je na guranje u leđa Hrgović odgovorio pljuskom, Itauma je izgubio kontrolu. Ušao je u ring s namjerom da nokautira drskog Hrvata i da ga ponizi usred londonske O2 Arene, pred svojim navijačima, ali se u tome preračunao. Razmahao se u želji da što prije završi posao zanemarivši da Hrgović ima granitnu bradu. Ušao je u borbu bez pričuvnog plana, potrošio energiju na silne napade i na kraju izgorio do mjere da je u devetoj rundi počeo teturati postavši tada plijen za hrvatsku "zvijer".
Ne znajući može li Filip uistinu izdržati sve te nalete, prateći sve iz drugog reda do ringa, ovaj novinar se grozničavo nadao da će Hrgović ostati na nogama te, ako baš mora doživjeti poraz, da to bude na bodove. Jer, da je pao, isti čas bi doživio ruganje dijela hrvatske sportske javnosti. Dakle, ne samo od protivnika koji je za tim žudio već i od dežurnih "hejtera" (a svatko tko je uspješan u Hrvatskoj ih ima) koji su već imali prst na tipki "enter" kako bi na svojim društvenim mrežama pustili neko sprdanje.
Srećom, Hrga je junački opravdao nadimak El Animal, do kojeg je došao tijekom jednih priprema u Miamiju, u dvorani svoga tadašnjega kubanskog trenera Pedra Diaza. Vidjevši koji je to tjelesni kapacitet, Diaz ga je proglasio zvjerkom, a kako je ovaj Kubanac vičniji španjolskom nego engleskom jeziku, iz toga nije izašla engleska verzija izraza (beast), nego španjolska (el animal).
No, kad se već spominjemo trenera, valja nam ovu priču tako i započeti, s trenerom koji je udario boksačke temelje najnovijem svjetskom prvaku. A nakon što je pokušavao igrati košarku, plivati i hrvati, nakon ozljede, 14-godišnji Filip odlučio se pojaviti u dvorani Boksačkog kluba Leonardo u Dubravi. A ondje ga je dočekao Leonard Pijetraj, s kojim će nakon samo 13 borbi postati svjetskim juniorskim prvakom (2010.), a potom i europskim seniorskim prvakom (2015.) te osvajačem olimpijske bronce (2016.).
Dobro se sjećamo kada nas je "coach" Pijetraj prvi put zvao u svoju dvoranu da vidimo dva teškaška supertalenta – tada golobradog Hrgovića, ali i godinu dana starijeg Dina Mansoura, koji je postao europskim juniorskim prvakom. Govorio nam je tada da ima vrlo obećavajući materijal u rukama i mi smo se tada ponadali velikim stvarima.
Kada je Mansour, koji se prerano ostavio boksa, dobio priliku boksati na seniorskom Prvenstvu Europe u Moskvi, na to isto prvenstvo putovao je i Hrgović kazavši nam u pero: – Ja se ne idem boriti, ali idem gledati one koje ću u godinama koje dolaze pobjeđivati.
Bila je to hrabra izjava jednog klinca koja će se samo pet godina poslije i materijalizirati u obliku naslova seniorskog prvaka Europe u superteškoj kategoriji. A tada je, u našemu kvartovskom kafiću, kod Bubija, ovom novinaru ispričao svoju priču. Prva asocijacija na djetinjstvo bila mu je vlastita punašnost. – Bio sam debeljuškasti klinac pa su me zvali Bucko i, iz te perspektive gledano, pravo je čudo što sam postao uspješan sportaš.
Govorio nam je tada o svojim košarkaškim odnosno NBA snovima.
– Košarku sam počeo trenirati da skinem višak kilograma, a pokazalo se da mi ide dobro. Na parketu sam bio borac, no kako sam u KK Dubrava igrao za starije godište, nisam imao neku zapaženu minutažu. Trenirao sam četiri, pet godina; košarka mi je bila sve pa sam cijela popodneva provodio na igralištu i bio bih neizmjerno sretan kada bi me netko uzeo u trojku. Kako su stariji dolazili tek pred zalazak sunca, ja bih došao u 15 sati kada je bilo najjače sunce, samo da bih mogao nesmetano trenirati. U nadi da ću jednog dana zaigrati NBA košarku.
Nažalost, zbog intenzivna rasta košarkaški san mu se raspao. – Rastao sam pa sam imao problema s koljenima i leđima te prestao trenirati. Imao sam neku pauzu, pa sam onda nekoliko mjeseci išao na plivanje. Boksom sam se počeo baviti zbog viška energije. Premda su mi moji govorili da ne idem u boks, ja sam na tome inzistirao pa sam otišao u BK Leonardo u društvu mame Ive, mlađeg brata Matije i mlađe sestre Marte. Ispočetka sam sparirao s Dinom Mansourom, no kako je on jako udarao, ti sparinzi mi nisu bili dragi. Tek kada je postao europski juniorski prvak ja sam počeo misliti da bih i ja u tome mogao biti uspješan.
A bogme i jest postao uspješan. Itekako. Vidjelo se to i dogodine kada je osvojio olimpijsku broncu, kojom doduše nije bio zadovoljan. Naime, nadao se Hrga olimpijskom zlatu, od kojeg i nije bio daleko, no podijeljenom odlukom sudaca izgubio je od Francuza Tonyja Yoke, borca kojeg je pobijedio u finalu juniorskog Svjetskog prvenstva. Bila je to izjednačena borba u kojoj su, poslije će se pokazati, kompromitirani suci pobjedu dodijelili francuskom borcu koji danas može samo sanjati o dometu u profesionalnom boksu kakav je ostvario Hrgović.
A prije no što će okončati svoju amatersku karijeru, Filip je prošao i dobru životnu školu, što je ispričao u jednoj emisiji na N1 televiziji. – U Kazahstanu sam, boksajući Svjetsku ligu za tamošnju Astanu, zaradio i određenu svotu novca. Tada sam živio od stipendije i taj novac sam želio odnijeti u Hrvatsku ne znajući da veću svotu novca od 10.000 USD moram i prijaviti. Na aerodromu su me zaustavili i uzeli novac te sam završio u pritvoru. Imao sam sreće da je predsjednik kluba za koji sam boksao bio tamo utjecajni političar pa su me vratili u boksački kamp na mjesec dana dok nismo dokazali da je to čist novac koji sam pošteno zaradio.
Nakon Rija i olimpijske bronce, Hrgović je odlučio posvetiti se profesionalnom boksu, a prvi je meč odradio tek 13 mjeseci poslije, što nam se čini predugim čekanjem za okretanje nove stranice u karijeri. No, trebalo mu je vremena da pronađe promotorsku kuću koja će stati iza njega – na kraju su to bili ljudi iz Sauerland Promotionsa.
No, kako to više nije bila promotorska kuća onakve snage kakva je bila kada je Željka Mavrovića odvela do naslova europskog prvaka i borbe za svjetski naslov s Lennoxom Lewisom, suradnja nije potrajala do današnjih dana. Štoviše, kada su se braća Sauerland, Kalle i Nisse, odlučili spojiti s američkim Wassermanom (agencijom koja se bavi karijerama nogometaša, košarkaša, bejzbolaša, a najmanje boksača), Filipu je to bio svojevrsni signal da će morati sreću potraži u nekomu drugom poslovnom partnerstvu.
A potražio ju je u britanskom Matchroom Boxingu, koji je vodio Eddie Hearn, promotor boksača poput Anthonyja Joshue, Oleksandra Usika, Dimitrija Bivola, Katie Taylor, ali i nekoga tko je surađivao s velikanima poput Canela Alvareza, Genadija Golovkina i Vasila Lomačenka.
Pod Hearnom i tadašnjim menadžerom Željkom Karajicom, Filip je odradio devet borbi, među njima i onu s divovskim Kinezom Zhangom koja se dogodila krajem ljeta 2023. – za tu se borbu spremao pod snažnim dojmom smrti oca Pere. Vidjelo se i u toj borbi da zbog toga nije posve mentalno spreman, ali je pobjedu izvukao.
– Prvih nekoliko mjeseci uopće nisam mogao shvatiti da oca nema. Baš sam se osjećao loše, no usprkos tomu morao sam trenirati. Obavio sam kompletne pripreme i ponosim se kako sam sve to uspio pregrmjeti. Otac mi je stalno u mislima, jako mi nedostaje, ali znam da moram ići dalje – kazao je prije borbe sa Zhangom. A evo što je rekao i nakon te pobjede:
– Ocu ću posvetiti ovu i sve druge pobjede. Želim osvjetlati obraz svog oca i svoje obitelj. Znam da me prati, da želi da se borim i da nikad ne odustajem.
A oca nije zaboravio spomenuti ni u trenutku ostvarenja sna i londonske pobjede u borbi za svjetski naslov. A koliki su mu oslonac i uzor bili članovi obitelji, otkrio nam je još 2015. kada je postao europskim prvakom u olimpijskom boksu.
– Mi smo prava radnička obitelj. Moj je djed 30 godina radio na baušteli u Njemačkoj, otac je bio zaposlen od svoje 18. godine, a majka je završila KIF, no nije radila u struci jer se posvetila obitelji i poprilično namučila s petero djece. Djed, otac, majka, svi su oni bili vrlo radišni i od njih sam naslijedio radnu etiku. A ovaj naslov posvećujem pokojnom djedu, za kojeg mi je žao što nije poživio da dočeka trenutak u kojem sam postao prvak Europe. On je doista imao težak životni put, spavao je po vagonima, gladovao, radio najteže poslove samo da bi mogao nešto priskrbiti obitelji. Na koncu je napravio dvije kuće, našu i svoju, i imao, hvala Bogu, lijepu starost.
Osoba koja danas čini njegovu obitelj jest supruga Marinela, koju je upoznao prije 12 godina i koju je u ringu, u trenutku najvećega karijernog uspjeha, nazvao svojim anđelom. Ona je, čini se, bila njegov zgoditak na lutriji pa nam je još davnih dana za ovu bivšu odbojkašicu kazao:
– Moram biti sretan zbog Marinele jer ona je prihvatila moj način života. Nekad se dogodi da tjednima ne odemo nikamo, no ona mi nikad ne predbacuje da joj posvećujem premalo vremena.
No, vratimo se mi na priču o trenerima i promotorima. Nakon što mu je istekao ugovor s Matchroom Boxingom, Eddie Hearn kao da je izgubio nadu koju je još imao dok smo razgovarali u rujnu 2021. u Klagenfurtu, nakon pobjede nad Markom Radonjićem.
– Filip je izvanserijski borac koji je u naponu snage i zato se mora boriti češće. Ima dovoljno čvrste fundamente da jednog dana postane svjetski prvak. Trenutačno je u nezahvalnoj eri u kojoj prednjače Joshua, Fury i Wilder, no doći će i njegovo vrijeme.
I došlo je, ali ne pod Hearnovom promocijom, već njegova velikoga britanskog rivala Franka Warrena, boksačkog biznismena koji je još 1989. preživio atentat nakon kojeg je ostao bez polovice pluća i dijela rebara. A riječ je o promotoru koji pod ugovorom ima teškašku elitu poput Tysona Furyja, Daniela Duboisa, Fabija Wardleyja i Mosesa Itaumu.
A da je riječ o velikom meštru svog posla, dokazuje i činjenica da je u borbi za ispražnjeni naslov svjetskog prvaka IBF organizacije uspio spariti dvojicu svojih boksača pa tako nikako nije mogao izgubiti u sportskom smislu. U financijskom jest jer bi mu Itaumin status svjetskog prvaka donio više novca nego Hrgovićev. No za mladog Mosesa još uvijek ima vremena, a za Hrgovića je ovo bio, kako je sam rekao, posljednji vlak.
Uostalom, evo što je krajem siječnja 2022., gostujući kod Aleksandra Stankovića, Filip kazao:
– Ne postanem li svjetski prvak, moja će karijera biti promašena.
Dakle, karijera mu, i po vlastitomu mišljenju, zacijelo više nije promašena. A mogla je biti još i bogatija da je postao olimpijski pobjednik, od čega je bio udaljen za kvalitetniji odnos sa svojim tadašnjim trenerom Leonardom Pijetrajem. No, on je s njim u vrijeme tih Igara bio u prijeporu koji će nakon Rija rezultirati i razlazom te sudskim sporom.
– Svi ti neriješeni međuljudski odnosi ostavljaju traumu. Ja sam to u svom srcu i glavi riješio. Što je bilo, bilo je, hvala mu za sve dobro, a opraštam mu sve loše jer ja sada imam svoj put.
A taj put ga je odveo do statusa svjetskoga teškaškog prvaka u profesionalnom boksu, što ga čini najboljim hrvatskim boksačem nakon, čini se, nedostižnog Mate Parlova.
A do toga statusa došao je težim putem no što bi ga imao bilo koji Amerikanac, Englez ili Rus njegova kalibra. Gradio je karijeru boreći se uvijek s borcima koji su imali pozitivan skor, no i tada su mu predbacivali da se bori s "kantama". A borio se sa slabijima od sebe i zato što su ga izbjegavali borci poput Andyja Ruiza, Luisa Ortiza, Charlesa Martina, Martina Bakolea, Tonyja Yoke... jer svi su u njemu gledali teško savladivu prepreku.
A onda se dogodilo da je Moses Itauma počeo inzistirati na dvoboju s Hrgovićem pa mu je zajednički promotor Frank Warren ispunio želju. No, svojevrsni boksački izvanzemaljac, ali i stari promotorski lisac, preračunali su se jer u svoju formulu nisu uračunali faktor otpornosti Hrgovićeve brade, ali i mudrosti Hrvatova američkog trenera Abela Sancheza. A oni su zajednički složili genijalnu, no ujedno riskantnu taktiku koju je mogao provesti samo netko tko je posebna kova. Netko granitne brade i čelične volje koga sada svi zovu hrvatskim Rockyjem.