Dražen Petrović – fenomen kojem je pripala slava vječnosti sjećanja

Jedva sam primijetio kip Dražena Petrovića na zagrebačkom Jelačićevu trgu kako sjedi među gostima, umoran nakon treninga, s loptom u ruci, ne vjerujući da se sada nalazi u zemlji nogometa, a ne više košarke kako je bilo onda kada su ga uspoređivali s Wolfgangom Amadeusom Mozartom. U povijesti hrvatske košarke posebno mjesto ima 1964. kada je on rođen jer je te godine košarku počeo igrati Krešimir Ćosić, a u Zagrebu i Karlovcu je NBA All-Star momčad, sastavljena od najvećih u povijesti NBA Billa Russella i Oscara Robertsona, igrala protiv reprezentacije Hrvatske. Ta je godina važna i za povijest NBA jer su u Karlovcu enbiejovci napravili presedan - odigrali su jedinu All-Star streetball utakmicu na betonu i s drvenim tablama koševa u Šancu. Kako objasniti da je jedan šibenski dečko, zagrebački mladić i već zreo eastrutherfordski čovjek postao fenomen košarkaške igre kojemu je pripala slava vječnosti sjećanja? S tim se u vezi nude dva odgovora. Prvi je posredan, dolazi od jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca Stanka Lasića koji je dugo razmišljao o tome što je idealna karakteristika Hrvata i zaključio je da to može biti samo marljivost, predanost i radinost. Na taj je način, ne vežući tu svoju definiciju konkretno za Dražena, odgovorio na pitanje o postojanosti fenomenologije Dražena Petrovića. Drugi se element njegove izvrsnosti sastoji u odlučnoj volji za preuzimanjem odgovornosti što mu je osiguralo svojstvo trajnog vođe. Njegov "prvi trener" bili su: Kotarac, Škarica i Jelavić. Jelavić je igrao za karlovački Željezničar, a povratkom u Šibenik preuzeo je najmlađe igrače Šibenke među kojima se isticao Dražen Petrović. Jelavić je bio široka osobnost, u kojem je god gradu izišao iz vlaka, po vedrini i humoru prepoznavali su ga već na željezničkoj stanici. Škola košarke Dražen Petrović ga nije zaboravila pa organizira Memorijal Nikole Jelavića Nina – turnir za mlađe kategorije košarkaša.