Prema podacima s Transfermarkta, Juventus je u prijelaznom roku uložio 157,5 milijuna eura, Sevilla 70 milijuna, Lyon 7,5 milijuna, a Dinamo samo – 2,36 milijuna. Takav financijski odnos snaga vjerojatno će diktirati i redoslijed u skupini Lige prvaka, a čak i da Mamić posegne u blagajnu i kupi Kranjčaru još trojicu igrača, hrvatski prvak još uvijek bi u ovome društvu bio neugledni uljez. No, u tome i jest Dinamova veličina; da i takav, “oskudno odjeven”, s minimalnim ulaganjima u odnosu na astronomske prodaje igrača, gotovo redovito paradira najotmjenijim europskim salonima.
Koliko je Dinamo, čak i kao sudionik Lige prvaka, privlačna destinacija, govori i potez portugalskog vratara Eduarda Carvalha, inače jako privrženoga Zagrebu. Slađe je plećatom Portugalcu u Chelseaju, koji ove sezone ni ne igra u Europi, biti treći, nego u Dinamu prvi vratar. “I need a dollar dollar, a dollar is what I need...”
Napokon, hoće li europski divovi ove jeseni biti magnet za izbirljivu maksimirsku publiku? Naime, koliko god Dinamovi igrači to zaslužili svojim rezultatima kroz pretkola, zapanjujući je podatak da maksimirski klub u Ligi prvaka, u posljednje tri sezone kada se plasirao, još uvijek nije napunio stadion.
Čak ni protiv Real Madrida s Mourinhom i Cristianom Ronaldom u Zagrebu nije bilo više od trideset tisuća gledatelja (preciznije, 27.055), dok je grandioznu pobjedu nad Arsenalom uživo gledalo samo 17.840 gledatelja. Prosjek gledanosti na Dinamovim utakmica u Ligi prvaka (2011., 2012., 2015.) bio je skromnih 15.344 gledatelja.
Taj čudni fenomen doista je teško objasniti...