Suze su se miješale s bijesom. Robert Prosinečki, proslavljeni vatreni as, plakao je u novinarskoj loži nakon što je skakao, vikao, urlao i zapomagao. Baš kao i 25 tisuća navijača na stadionu i barem još toliko u gradu koji su u šoku, naricajući, na kraju zapjevali: "Volim te Hrvatskoooo" nakon što su Hrvatska i Australija odigrale bez odluke 2:2, što je klokane odvelo u raj osmine finala, a nas u pakao prosječnosti.
Bio je to potez očajnika, koji će ostati neutješan nakon blamaže koju su nam hrvatski nogometni reprezentativci servirali te tople lipanjske večeri u Stuttgartu, a taj je šok dosad neusporediv s bilo kojim neuspjehom našeg nogometa.
U Berlinu smo igrali dobro, no ne odveć hrabro, protiv Japana lošije, ali imali smo prilike, no sinoć, sinoć smo postigli dva pogotka, jedan nakon katastrofalne pogreške našega Željka Kalca, koji brani za Australiju. I to je bilo sve, za ostalo su se pobrinuli odlični australski nogometaši, koji su nam u prvom poluvremenu sakrili loptu kao nitko prije njih.
U nastavku, iako su bili u tunelu nakon što je Niko Kovač iznenadio Kalca i cijeli stadion, doimali su se bržim, svježijim, odlučnijim i oni su svoj plasman u osminu finala zaslužili svakom kapljom znoja. Sinoć se hrvatski navijač sramio, a najviše se sramiti mora izbornik Zlatko Kranjčar, jer je njegova reprezentacija na turniru igrala sramotno, u rangu najlošijih momčadi koje su ovdje istrčale, posebno razočaravši u Stuttgartu.
Gledali smo dvije katastrofe, onu Jozićevu u Yokohami i Barićevu u Lisabonu. I nema tu velike razlike, dečki u kockastim majicama izgledali su bezidejno, umorno i jadno.
Najviše mu zamjeramo što je odstupio od svog ofenzivnog načina igre, prvi put nije bio siguran u svoju momčad, mijenjao je stil, čekajući da jedna lopta i jedan prekid odluče, donesu taj prolaz bez igre. I sin Niko, u kojega je tako vjerovao, nije mu to vratio, nije imao kvalitetu da na svoja leđa stavi teret igre te reprezentacije. I zbog svega toga Cico nakon ove katastrofe mora otići, mora napustiti reprezentaciju. Baš kao što su to prije njega učinili Mirko Jozić i Otto Barić.
A nama i tisućama onih koji su potrošili i zadnji euro za kockaste ostaje plač...