Drugi dan Split Sports Festivala, kojeg su organizirali bivši košarkašk Bruno Šundov i Maja Zlokić, započeo je sa zanimljivim panelom radnog naslova "Iza igre - izazovi profesionalnog sporta". A na njemu su sudjelovali Ivano Balić (nekad najbolji rukometaš svijeta), Barbara Đinović (olimpijska pobjednica u džudu), Boštjan Nachbar (bivši NBA igrač i direktor Udruge euroligaških igrača), Roko Leni Ukić (bivši NBA igrač i reprezentativac), Jure Marelja (pomoćnik vaterpolskog izbornika i trener Jadrana), Dino Sinovčić (trofejni paraolimpijac) te Roberto Malnar (Technogym Croatia).
A oni su pokušali odgovoriti na pitanje kako je vrhunski sportaš bilo biti nekad a kako je danas? Koliki je psihološki pritisak? Kako se nose s medijima i očekivanjima? Kakav je život nakon karijere?
Problemi nastaju nakon karijere
Prva da nešto kaže priliku je dobila jedina dama u ovom društvu Barbara Đinović koju je i Mirta Šurjak, kao i brojni novinari, pitala hoće li nastupiti na sljedećim Olimpijskim igrama?
- Kako vrijeme prolazi sve sam sigurnija da je to bilo to. Ne znam još, i dalje treniram ali sa smanjenim intenzitetom. Mislila sam da će biti puno lakše reći "gotovo je" ali nije tako.
A na takav Barbarin odgovor uslijedila je dosjetka da je puno lakše rekla "da" svom suprugu Filipu nego "ne" nastavku karijere čiji se kraj neminovno približio.
A među onim bivšim sportašima koji su sudjelovali u onom panelu najmlađi "umirovljenik" je Roko Ukić koji se na tu temu našalio:
- Nakon karijere, svaki je sportaš u određenom problemu. Većem ili manjem. Ono što sam ja učinio nakon prestanka igranja košarke jest da pronađem sličan rasporedu u danu kao što sam imao kao aktivan sportaš. Jer svi smo mi bili u nekoj vrsti vojničkog režima i u tome se dobro snalazimo a onda kada odjednom dobiješ gomilu slobodnog vremena onda se zna događati da ti svježi "penzioneri" krenu lutati. Ja ne mogu reći da je taj proces završio i možda "poludim" tek za pet godina no važno je snaći se. Ne treba mene u tome voditi nikakva tehnologija.
A na temu umjetne inteligencije u sportu, na svoj način, referirao se i Ivano Balić, koji danas ima svoju rukometnu akademiju.
- Ja sam još na knjigama, nisam došao do tehnologije.
Nekad najbolji svjetski rukometaš nije sklon niti sadašnjem tipu rukometa.
- Meni to danas liči na utrku na 3000 metara koliko rukometaši inače pretrče tijekom utakmice. Tu se na traži puno mozga već je "trči, guraj u leđa i zabij pogodak više" i zato ja danas ne gledam utakmice koliko bih trebao. Ja sam kao rukometaš odrastao u ambijentu u kojem je važno bilo imati mozga, u kojem je bilo važno nadmudriti jačeg od sebe. Bilo je važno brzo razmišljati, donositi brze odluke. Današnji rukomet ne traži puno mozga.
Na konstataciju da je on primjer igrača s Bogom danim talentom, Balić je rekao:
- Nikad talent bez rada nije bio dovoljan. Talent ti pomogne da neke stvari svladaš brže ali ako nemaš dovoljan broj ponavljanja na utakmici do nećeš moći izvesti. Talent ti pomaže da se istakneš u masi, da te i laik prepozna ali ako dodatno ne radiš ništa od toga.
Zanimljivu preporuku srednjoškolcima koji su bili u publici uputio je Ukić:
- Neki od vas se nisu niti rodili kada se Balić ostavio rukometa i zato požurite na You Tube da vidite kakva je to klasa bila.
Govoreći o svojoj karijeri, ustvrdio je Roko nešto brutalno iskreno na temu gdje je za košarkaša bolje, u NBA ligi ili Euroligi.
- Dvije sezone koje sam proveo u NBA ligi moja su najljepša sjećanja no ja nisam bio na razini da mogu participirati sa standardno ozbiljnom minutažom. Dao sam imao kvalitetu, ostao bih bez razmišljanja. Ovako se svi mi koji nismo mogli igrati NBA ligu tješimo da je Euroliga za igrača bolja.
A oba svijeta iskusio je Boštjan Nachbar, Slovenac koji je u NBA ligi proveo osam godina a onda se vratio u Europu kao, tog časa, najbolje plaćeni igrač Eurolige na plaći moskovskog Dinama. Boki je danas izvršni direktor Udruge euroligaških igrača (ELPA).
- Ja sam više volio NBA ligu premda je i igranje u Barceloni za mene bilo odlično iskustvo. Ako vi kao mlad igrač uspijete otići u NBA ligu i pri tome se i nametnete, onda je lakše tamo jer u Euroligi je puno veći pritisak. Pa vi imate 14 euroligaških klubova koji se nadaju da će na kraju sezone završiti na Final Fouru pri čemu jako malo mladih igrača dobije priliku. Euroliga je postala prilično stara.
Jedna od tema o kojoj se povela rasprava bili su i novi naraštaji sportaša koji zbog sklonosti tehnološkim igračkama sve teže ulaze na sportske terene.
- Ne bih se ja složio sa stigmatizacijom mladih. I ja sam kao mlad možda bio nekome starijem neshvatljiv kao što to danas moj sin ponekad izgleda meni. No, radi te njihove povezanosti sa svojim "gadgetima" njih je danas lakše kontrolirati. Da je nas netko početkom ovog stoljeća doveo u Beograd bez ikakve kontrole pa skupljali bi nas kamionima. Istina je, stupanj njihove pažnje je manji, kraći su intervali u kojima im možeš nešto objasniti no mi smo ih doveli do toga.
Danas se ne prodaju driblinzi
O značaju tehnologije u modernom sportu govorio je Roberto Malnar iz Technogyma.
- Danas kada menadžeri prodaju igrača oni prodaju njegove statistike. Više se ne pokazuju video snimke kako je netko driblao poput Prosinečkog ili Sliškovića. Danas tehnologija diktira tempo jer mi razvijamo i sustave uz pomoć kojih možete kontrolirati jesu li vaši mišići možda prenapregnuti, je li vam prijeti ozljeda u sljedećoj utakmici i slično.
Na tehnologiju se oslanjaju i parasportaši koji u Hrvatskoj najveću muku muče s pristupačnosti sportskih borilišta o čemu je govorio dvostruki osvajač paraolimpijske medalje plivač Dino Sinovčić:
- To su problemi o kojima ljudi bez invaliditeta ne vode računa a nama je to prvi preduvjet. Deplasirano je govoriti koliko Splitu nedostaje sportskih objekata no takvi uvjeti kao da iz nas izvlače dodatnu motivaciju. A ktome je još i jako važno da shvatite da je i poraz dio sporta jer onda ćete znati više uživati u svojim pobjedama.