Brača Rudež, Ivan i Damjan, gostovali su na panelu na sveučilištu Algebra Barkley. Damjan Rudež iza sebe ima veliku i bogatu košarkašku igračku karijeru, dok se Ivan više pronašao u trenerskim vodama.
– Kada me netko pita koliko sam trenirao, odgovor je: dvadeset godina. Svaki dan, svaku večer. Propuštao sam rođendane, proslave, sprovode, obiteljska okupljanja, školu... U jednom trenutku jednostavno se moraš potpuno posvetiti sportu kako bi uopće imao priliku za uspjeh. Ako ne napraviš sve to, nemaš gotovo nikakve šanse. To je svojevrstan paradoks timskih sportova – rekao je Damjan.
Neki imaju raspored cijeli dan
Kako je izgledao jedan uobičajeni radni dan u NBA ligi?
– To je pitanje koje mi se često postavlja. Ljudi imaju stvarno velike zablude o tome koliko je zapravo glamurozan život u NBA ligi. Zamišljaju život u Americi, igranje na prekrasnom, sjajnom parketu, iz prvog reda gledaju te najveće svjetske zvijezde, letiš privatnim avionom i to je to. A zapravo, iza svega toga stoji krvav rad. Ljudi za koje sam vidio da su najviše uspjeli u NBA ligi upravo su oni koji su se naviknuli osjećati ugodno u neugodnim situacijama. U NBA ligi svi su dobri. Svi su fantastični sportaši, svi znaju zabiti koš. Zato je pitanje tko će odraditi dodatni trening ili dva kada mu se ne da i tko će ostati u dvorani malo dulje. U NBA ligi obično se trenira jednom dnevno, za razliku od europskih momčadi, u kojima se još uvijek u većini slučajeva trenira dvaput dnevno. Međutim, ako je trening, primjerice, u podne, u dvoranu dolaziš već oko osam ili devet ujutro. Ondje imaš doručak, pripremu, individualnu videoanalizu i trening koji odrađuješ prema određenom planu i programu kondicijskog trenera. Sve ovisi o tome koliko si igrao prethodnog dana, jesi li u rotaciji ili nisi, jer ima mnogo putovanja pa zapravo nemaš priliku odraditi velik broj treninga. Nakon timskog treninga, koji je također prilično zahtjevan, slijedi individualni rad. Igrači rade na svojim karakteristikama i tijelu, odlaze na masaže i različite tretmane oporavka. Tu su i mentalni treneri, nutricionisti te čitav tim ljudi koji se brinu o njima. U NBA ligi imao sam naviku provoditi gotovo cijeli radni dan u dvorani, otprilike od devet do četiri sata poslijepodne. Dok odradiš trening, ručaš i obaviš sve što je potrebno za pripremu sljedećeg dana, praktički si cijeli dan u dvorani. Nakon toga, naravno, slijedi oporavak i ostaje nešto slobodnog vremena, za odlazak u grad primjerice, bilo da si u Los Angelesu ili Indiani. Ipak, oni koji su zaista predani i najviše rade, poput LeBrona Jamesa, o čijoj se rutini mnogo može vidjeti na društvenim mrežama, imaju raspored koji traje doslovno cijeli dan. Njegova rutina počinje čim se probudi i otvori oči.
Ivane, disciplina je nešto o čemu se često govori. Bez nje nema vrhunskog sporta, ali vaši su putovi ipak bili različiti. Obojica ste košarkaši i obojica ste sanjali svoje snove, no vi ste se relativno rano opredijelili za trenersku karijeru
– Razdvojio bih trenerski posao kojim se sada bavim, a to je rad s profesionalnim, elitnim momčadima, od trenerskog posla koji je, rekao bih, najodgovorniji za vitalnost društva. Tu prije svega mislim na trenere mlađih kategorija i profesore. Uz dužno poštovanje prema policajcima, liječnicima i drugim profesijama, mislim da su upravo te dvije uloge u društvu iznimno važne. To su ljudi koji u velikoj mjeri pridonose tome da društvo bude zdravo. Profesor u školi koji odgaja djecu katkad ima veći utjecaj na njih od samih roditelja. Kada zbrojimo sate koje djeca provode u školi, vidimo da su oni često brojniji od sati koje provode s roditeljima. Zato je uloga profesora iznimno važna u stvaranju temelja i navika te usvajanju osnovne discipline i odgovornosti prema sebi i okolini. Jednako tako, trener mlađih kategorija ima važnu ulogu i može snažno utjecati na stvaranje navika mladih igrača i igračica, kao i na usvajanje individualne i kolektivne discipline. Posebno u timskim sportovima trener može ostaviti velik trag i pripremiti mladu osobu za budući profesionalni sport. Što se tiče mojeg posla, imam privilegiju birati igrače. Mogu se raspitati o njihovim karakteristikama – jesu li lijeni, imaju li snažnu unutarnju motivaciju ili ih više pokreću vanjski čimbenici poput novca, pljeska, žena ili nečega drugog. Različiti motivi pokreću ljude.
Moraš imati igrače s energijom
Koliko je važna energija unutar momčadi i koliko pri odabiru igrača vodiš računa o njihovoj osobnosti i motivaciji?
– U momčadi moraš imati ljude koji daju energiju, a ne samo one koji je crpe. Velika je pogreška očekivati da ću ja, kao trener, biti jedini motivator za svih dvanaest igrača. Moj je cilj delegirati uloge vođa i lidera unutar naše momčadi, odnosno te elitne jedinice koju smo selektirali. Želim da igrači međusobno potiču jedni druge i budu oslonac jedni drugima. Naravno, najvažnije je da čovjek ima intrinzičnu, odnosno unutarnju motivaciju. Teško je već na razgovoru s igračem otkriti njegovu stvarnu unutarnju motivaciju za bavljenje profesionalnim sportom. Međutim, čim osjetim da možda nema dovoljno snažan unutarnji motiv, nego se oslanja isključivo na vanjske poticaje, primjerice želju za uspjehom ili potrebu da nešto dokaže sebi ili okolini, već imam određene upitnike u vezi s tim igračem. Rekao bih da već u početnoj selekciji mogu utjecati na kvalitetu, odnosno razinu intrinzične motivacije pojedinaca koje biram. Naravno, kada govorimo o motivaciji cijele momčadi, to je već sasvim druga tema i zahtijeva drukčiji pristup. Treneri se mijenjaju, uprave i vodstva također, i to se događa prilično često. Tako se gubi kontinuitet odgoja i oblikovanja snažnih osobnosti. Nakon sportske karijere te ljude treba pustiti u društvo da budu odgovorni pojedinci, da stoje iza svojih riječi i svojih djela – zaključio je Ivan