Pokojni Brođanin Josip Weber (1964.-2017.), jedini nogometaš koji je nastupao za reprezentacije Hrvatske i Belgije, nedovoljno priznat i valoriziran u vlastitoj domovini, afirmaciju i neopisivu slavu stekao je u Belgiji, u kojoj je od anonimnoga nogometaša maloga Cercle Bruggea postao reprezentativac i najpopularniji igrač u državi. Josip Weber zvjezdanu karijeru nastavio je graditi i u redovima Anderlechta, u kojemu je na žalost zbog teške ozljede koljena ona bila i prekinuta u listopadu 1995. godine.
No, krenimo redom: tko je uopće bio Josip Weber? Karijeru je počeo u amaterima Borca iz Podvinja pa prešao u tadašnji BSK iz Slavonskog Broda, današnju Marsoniju, gdje je kao trećeligaški igrač iskazivao neslućenu brzinu i golgetersku vještinu pa je 1985. iznenađujuće prešao u Hajduk. U redovima bijelih nije se uspio nametnuti (28 službenih nastupa, 5 pogodaka u dvije godine), pa je dobio angažman u Cibaliji, u kojoj je u sezoni 1987./1988. postigao 11 pogodaka. Tamo je Josipovo majstorstvo uočio belgijski Cercle Brugge, uslijedio je transfer iz jugoslavenske druge u belgijsku prvu ligu i – sve ostao je povijest. Povijest koja je imala zaglušujući odjek...
Josip Weber, između ostaloga, bio je jedini nogometaš koji je nastupao za Hrvatsku (3 nastupa, 1 gol) i za Belgiju (8/6). Bio je prvi hrvatski nogometaš u samostalnoj Hrvatskoj koji je nastupao na Svjetskom prvenstvu, 1994. godine u SAD-u, jedini je nogometaš koji je za Belgiju postigao pet pogodaka u jednoj utakmici, i to u debiju protiv Zambije (9:0), a pozive belgijskog izbornika zaslužio je kao vlasnik nevjerojatnoga hat-tricka: tri godine zaredom bio je prvi strijelac belgijske lige (1992., 1993., 1994.) u dresu Cercle Bruggea!
U Slavonskom Brodu živi Irena Weber, supruga pokojnoga nogometnoga velikana, Splićanka, kći legendarnoga Hajdukova dužnosnika Juke Strinića. Gospođa Irena provela je s mužem u Belgiji devet i pol godina. Pamti i teške, turobne dane, ali još više one zasljepljujuće blistave, kada je Josipa Webera na vrhuncu karijere pratila gotovo nevjerojatna popularnost...
Krenimo od početka 90-ih kada je Josip postao hrvatski reprezentativac. S još neafirmiranom Hrvatskom 1992. išao je na turneju po Australiji, gdje je u tri utakmice bio jedini naš strijelac. Kako je došlo do tog poziva?
– Najiskrenije, Josip je postao reprezentativac jer nisu imali dovoljno igrača. Neki su bili otkazali put u Australiju pa su Josipa dignuli s godišnjeg odmora u Splitu i zamolili ga da se spakira i dođe na okupljanje u Zagreb – prisjetila se Irena Weber.
Međutim, te 1992. godine Josip je već po svemu trebao biti reprezentativac, i to je nešto što ga je jako peklo.
– Josip je bio jako razočaran što nije bio pozvan na prvu utakmicu s Amerikancima. On je te sezone u prvih 10 kola belgijskog prvenstva zabio 13 golova za Cercle Brugge i nadao se pozivu. Kada je moj tata pitao ljude u Savezu zašto Josipa nisu pozvali, obrazloženje je bilo kako nije dovoljno popularan u Hrvatskoj. Možete misliti kako je Josipu to teško palo – nastavlja gđa Weber svoju priču.
Oko prihvaćanja belgijskog državljanstva stoga nije bilo dvojbe. Josip se za belgijsku putovnicu odlučio nakon što je u toj zemlji proveo pet godina, a shvativši da od nastupa za Hrvatsku neće biti ništa, odlučio je – igrat ću za Belgiju.
– U Belgiji su mediji počeli kampanju za Josipa smatrajući da igrač s takvom statistikom treba biti reprezentativac. Njemu je to laskalo i bilo primamljivo, a opet imao je određenu zadršku. Nije želio da se u Hrvatskoj stekne dojam kako je izdao domovinu. Stoga ga je nazvao Vlatka Markovića i s njim o tome razgovarao. Marković je Josipu otvoreno kazao da će u hrvatskoj reprezentaciji teško naći mjesto i neka prihvati poziv Belgije ako već ima njihovu ponudu i, kad već Hrvatska neće moći nastupiti na SP-u 1994., neka tamo bude bar jedan Hrvat. Josip je tada bio 30-godišnjak, svjestan da mu je to posljednja šansa za igra za reprezentaciju. Da je bio 22-godišnjak, sigurno se još ne bi odlučio na takav potez – nastavlja Irena Weber.
A kako je izgledao njezin život u bajkovitome Bruggeu uz slavnoga supruga?
– Tako da nismo mogli nikuda izaći, a da nas navijači i obožavatelji ne zaustavljaju. Josipovi obožavatelji znali su nam dolaziti kući i kucati na vrata jer su njihova djeca u Bruggeu za prvu pričest željela imati fotografije s njim. Toliko mi je to već smetalo da sam na vrata bila izvjesila poruku: “Molim vas da mi ne zvonite na vrata ako se niste prethodno najavili telefonom.” Vjerujte mi, taj pritisak zaista je ponekad bio neizdrživ, osobito našoj djeci – naglašava gđa Weber.
Je li u Belgiji bilo ljubomore kada je Josip bio pozvan u nacionalnu momčad?
– Kada je Josip postao reprezentativac, iz momčadi je bio ispala njihova zvijezda Marc Wilmots. On je s Belgijom prošao kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, dok je Josip u momčad došao na gotovo, neposredno prije SP-a. Podjela na Flamance i Valonce u reprezentaciji i tada je bila očita, a Josip i Wilmots dolazili su iz suprotstavljenih tabora. Da, bilo je ljubomore, osjetio je u igri, na terenu kako ga pojedini suigrači bojkotiraju. Jer, pojedinim Belgijcima sigurno nije bilo svejedno svakodnevno čitati u medijima kako je najveća zvijezda reprezentacije Josip Weber, osobito nakon što je zabio pet pogodaka Zambiji – ističe Irena Weber, koja je sa suprugom bila u Americi za vrijeme Svjetskog prvenstva na kojemu je Josip za Belgiju nastupio u utakmicama s Marokom, Nizozemskom, Saudijskom Arabijom i Njemačkom.
Koji je bio vaš najsretniji trenutak u Belgiji?
– Kada je u gradskom derbiju protiv Club Bruggea postigao tri pogotka. Međutim, najsretnijom me činilo što je Josip bio dobar muž i otac, prije svega dobar i pošten čovjek koji je u životu trpio silne nepravde. Evo, kada je bio kandidat za najboljega igrača Belgije, njihovu prestižnu Zlatku kopačku, posljednji je u anketi glasovao valonski novinar i Josipu nije dodijelio ni bod pa je nagrada pripala Philippeu Albertu. Za utjehu, navijači Cercle Bruggea dodijeli su Josipu svoju Zlatnu kopačku te ju je primio tri godine zaredom – kaže gđa Irena.
Josipovu klubu Cercle Bruggeu poklonila je napukle, izguljene suprugove kopačke u kojima je godinama igrao. Danas su izložene od jednoj od vitrina Cercle Bruggea. Belgijci iz Bruggea bili su 2017. na Josipovu posljednjem ispraćaju u Slavonskom Brodu, a nedavno su i proizveli pivo nazvano po svojoj legendi – Josip.
A što se Josipu Weberu dogodilo u Anderlechtu? Transfer iz Cercle Bruggea dogodio se u ljeto 1994. godine, te je Josip iste jeseni među ostalim igrao protiv Hajduka u Ligi prvaka i dao gol na Poljudu. Išlo mu je sjajno, do ožujka 1995. zabio je 17 golova za Anderlecht i smiješila mu se nova, četvrta zaredom titula najboljeg strijelca Belgije. No, tada se dogodila - teška ozljeda.
- Zbilo se to na treningu. U klizećem startu, svom snagom svog tijela, kramponom kopačke zapeo mu je za drenažu i odmah je osjetio krckanje u koljenu. Odmah je shvatio što je posrijedi i obratio se treneru: "Sve mi je 'otišlo'!". Prednji i stražnji ligament koljena, ma sve... - ispričala je gospođa Weber, pa nastavila:
- Uslijedila je operacija, višemjesečni oporavak, te se na teren vratio u listopadu 1995. godine. Zaigrao je protiv Antwerpena i dao gol, potom i protiv Germinal Ekerena, te i tamo dao gol, a kada je trebao zabiti još jedan, promašio je loptu i nabio se s onim istim tek saniranim koljenom u vratnicu. Bio mu je to zadnji nastup u karijeri. Nije koljeno ponovno tako teško stradalo, ali govorio je tada kako u njemu više ne osjeća stabilnost. Iako je trener radio pritisak da se vrati, iako su mu predlagali da ide na potpunu rekonstrukciju koljena, Josip je smatrao kako to nema smisla. Jednostavno, igrač osjeti kada ga tijelo više "ne sluša".