Bez novog stadiona Dinamo uskoro neće moći igrati Ligu prvaka

ajava iz GNK Dinamo da bi si hrvatski prvak iz vlastitog proračuna gradio novi stadion, nakon što mu je dozlogrdilo čekati gradske vlasti, po cijeni ne većoj od 50 milijuna eura izazvala je nemali šok u javnosti jer bi to bio zaista endemski slučaj u hrvatskom sportu.

Maksimirski bi klub time zašao u novu sferu poslovanja nezamislivu sportskim društvima ne samo u Hrvatskoj već i u brojnim okolnim državama.

Maksimirsko ruglo
Iznenađenje je mnogima bila visina svote po kojoj ispada da bi Dinamo jednim plodnim ljetnim prijelaznim rokom riješio problem koji već gotovo dva desetljeća visi nad glavom hrvatskom nogometu, još od vremena kad su prvi predsjednik države Franjo Tuđman i Mirko Novosel sanjali stadion koji bi mogao ugostiti i finale Lige prvaka, pa je nakon prve promjene vlasti ostalo nedovršeno djelo s propalim poslovnim prostorima i 1% natkrivenih sjedalica na stadionu.

Već smo dobro zagazili u 21. stoljeće, a kako se na stadion kišobrani ne smiju unijeti, suludo je više očekivati čak i od najvjernijih navijača da pokisnu do gole kože, kad se nogomet na pedeset i kusur kanala može gledati gotovo 24 sata dnevno.

Uglavnom, kako su cijene gradnje ozbiljno pale, a podići stadion više nije umjetnost kao prije 20-ak godina, po cijeni od 50-ak milijuna eura zaista se može “spickati” sasvim pristojna nogometna arena od 25.000 mjesta, potpuno natkrivena, a takvi primjerci i u ovom trenutku niču po Europi ili su već dovršeni poput ljubljanskih Stožica.

Taj je stadion izgrađen u manje od dvije godine za 43 milijuna eura. E sad, tamošnjih 16.038 mjesta ipak nije kapacitet koji bi zadovoljio potrebe i kampanjsko zanimanje gotovo milijunskog Zagreba pa bi ipak trebalo uložiti nešto više novca, za bar 25.000 mjesta.

Međutim, pred lijepim željama nekoliko je i velikih upitnika. Ako bi se gradio na mjestu postojećeg stadiona, koliko bi koštalo rušenje postojećeg objekta i je li ono uopće moguće? Ako bi se novi stadion pomaknuo na drugo mjesto, što bi bilo s postojećim stadionom koji ondje stoji od pedesetih? I u koji je Dinamo uložio već poprilično kad je gradio hotel za igrače u sklopu južne tribine...

Također, goli stadion kakav si grade u turskom Sivasu i bugarskoj Varni košta otprilike navedenih 50-ak milijuna eura, no dodatni sadržaji koji su itekako potrebni ako se u perspektivi gleda da stadion zarađuje i u dane kad se ne igraju utakmice (restorani, fast food kiosci, fan shopovi, klupski muzej, trgovine ili slično) značajno podižu cijenu.

Tako će, primjerice, arena moskovskog imenjaka koštati gotovo milijardu eura, ali Rusi su uz nogometni stadion napravili i hokejašku arenu te još cijelo čudo poslovnih objekata u sklopu kompleksa.

Blagajna je napunjena

Nadalje, ima li zaista Dinamo novca za gradnju? Iako 15 milijuna eura od plasmana u LP, 23 milijuna eura od prodaje Pjace i 16,5 od prodaje Roga te još ranije 6 za Brekala (uz 1,5 milijun za Eduarda) lijepo zvuči i debelo premašuje navedenu cijenu stadiona, taj novac ne dolazi odjednom, naročito onaj od transfera, već u ratama, a dosta odlazi i na tekuće poslovanje i održavanje ogromnog pogona.

S druge strane, Dinamo sad kupuje vrlo malo i jeftino, a novac, kao i Juventus Drogbinih 110 milijuna eura, treba nekamo uložiti inače ga pojedu porezi i troškovi, pa je i sasvim dovoljno logike da se baš sad krene u realizaciju projekta koji bi bacio sasvim drukčije svjetlo na gotovo 15-godišnju eru Mirka Barišića i Zdravka Mamića na čelu maksimirskog kluba. Jer, novi bi stadion ostao klubu, u grob ga je nemoguće ponijeti.

Kako bilo, bitno je samo da se uđe u projekt ili da se barem učini sve da se to pokuša ostvariti. Inače će sve ispasti nimalo simpatični spin da bi se umirili duhovi zbog novog odljeva igrača.