– Bilo je lijepo – kazao je kratko Josip Vrlić (34) kad smo mu rekli da je nedjelja bila njegov dan. U samo jednoj večeri proglašen je najboljim hrvatskim vaterpolistom u tradicionalnom izboru Večernjeg lista, a nešto kasnije njegova je Mladost trijumfirala u Kupu. I to pobijedivši u finalu najljućeg rivala Jug na bazenu na Kantridi na kojem je ovaj stasiti Riječanin (visok 198 cm, težak 130 kg) i napravio prve vaterpolske zaveslaje.
– Bila je to uistinu sjajna vaterpolska predstava i zato čestitam i vaterpolistima Juga na dobroj borbi. Preokrenuli su našu prednost (sa 7:5 na 7:10, op. a.), ali mi se nismo predavali i u završnici je presudila naša velika želja za pobjedom – ocijenio je Vrlić na početku ovog pobjedničkog intervjua dodavši:
– Večernjakovo priznanje za vaterpolista godine mi puno znači, pogotovo zato što sam ga primio u svojoj rodnoj Rijeci. Volim igrati u svom rodnom gradu, tamo gdje sam i počeo s vaterpolom, na bazenu na kojem sam odrastao. To su zbilja posebni osjećaji i jako mi je žao što zbog pandemije nije bilo više gledatelja koji su mogli uživati u ovom dvodnevnom riječkom vaterpolskom spektaklu. Srećom, HRT je prenosio sve.
Najveća nagrada u 35. godini
Kako ste doživjeli ovaj izbor i kako je to u 35. godini prvi put biti najbolji?
– Kad se vidi popis dobitnika ovog priznanja, onda je jasno da je velika čast naći se u tom društvu. Doživljavam ovaj trofej kao nagradu za dugogodišnji rad i odricanja i drago mi je da se to dogodilo u mojoj 35. godini jer to dokazuje da još uvijek mogu puno napraviti u sportskoj karijeri.
Kako iz ove perspektive gledate na 2020. godinu?
– Sigurno je da prošla godina nije bila lagana, pogotovo ako znamo da su mnoge utakmice i turniri bili odgođeni, da je praktički cijela sezona bila pod upitnikom. U takvoj situaciji jednom je sportašu, ali i cijelom sportskom timu teško postići željenu formu za pojedinu utakmicu ili natjecanje. Mi u hrvatskom vaterpolu imali smo tu sreću da smo uspjeli privesti kraju sva natjecanja u sezoni, tako da smo na neki način uspjeli ispuniti zadane ciljeve.
U svojoj ste se karijeri na neki način morali dokazivati iz inozemstva (Španjolska, Brazil). Koje su dobre, a koje loše strane takvog puta?
– Iz današnje perspektive gledano, ne postoji loša strana puta kojim sam ja prošao i koji sam odabrao. Osim stjecanja igračkog iskustva i uspjeha, upoznao sam se s različitim kulturama, naučio jezike i stekao prijatelje s kojima sam i dalje u kontaktu. Što ima ljepše od toga da se, kada nekamo dođete, uvijek imate kome javiti?
Sad je u Mladosti i vaš mlađi brat Mislav, kako izgleda život s bratom, stanujete li zajedno?
– Ponosan sam na činjenicu da Mislav igra za klub kao što je Mladost u kome može napredovati i u takvoj sredini do kraja izbrusiti svoj talent. Ne stanujemo zajedno, ali koliko često on dolazi na ručak kod mene, kao da i živimo skupa, ha-ha...
Kako to da ste vi sidraš, a on je branič?
– Pa mislim da je dobro da braća igraju na različitim pozicijama.
Kako ste vi uopće počeli s vaterpolom, s koliko godina?
– Moji roditelji voljeli su vodene sportove pa su me na vaterpolo upisali kad sam imao samo šest godina. Tako da mogu reći da su moji roditelji odigrali važnu ulogu u tome, na neki način su “krivci” za moj uspjeh.
Malo smo zakomplicirali
Tko ima jači sidraški par – Mladost (Vrlić/Radu) ili Jug (Lončar/Obert)?
– I jedna i druga strana imaju kvalitetu, a izvedba na pojedinoj utakmici ovisi i o igri cijele momčadi. Drago mi je da dva najbolja hrvatska kluba imaju tako jake parove sidraša.
U reprezentaciji vam se sad pridružio i Dobud. Kako gledate na pojačanu konkurenciju?
– U sportu je konkurencija važna i – dobra. Dobro je da u hrvatskoj reprezentaciji bude što jača konkurencija za svaku poziciju jer na taj način svi skupa napredujemo. Za Dobuda mi je drago da je opet dio nacionalne momčadi.
Koji vam je sljedeći sportski cilj?
– Kao i svakom sportašu, odlazak na Olimpijske igre i osvajanje medalje za Hrvatsku. Malo se sve zakompliciralo oko kvalifikacija, ali uvjeren sam da ćemo izboriti vizu za Tokio i boriti se za medalju.
Zovu vas Hrid s Kvarnera, ne bez razloga. Tko vas je tako nazvao?
– Ne znam tko me je prvi tako nazvao, ali mislim da taj nadimak datira iz vremena kad sam prvi put igrao za Barcelonetu 2013. godine. Vidio sam ga u jednim španjolskim novinama, simpatično mi je to.