U muzejskom dijelu slavljenja Draženove besmrtnosti govornici su bili vrlo nadahnuti. Dražen je očito svima i danas inspiracija pa biraju riječi. Počelo je s voditeljicom Tatjanom Jurić koja se prva prisjetila 7. lipnja 1993.: – Pred vama stoji tada 10-godišnja djevojčica koja nikad neće zaboraviti plač svog brata koji je tada bio košarkaš.
Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik HOO-a, podsjetio je kako je došlo do Draženova spomenika nasred Olimpijskog parka u Lausanni.
– Kako mi je predsjednik MOO-a Samaranch rekao da mi zbog atletskog EP-a u Splitu nešto duguje, ja sam rekao da mi vrati dug podizanjem spomenika Draženu Petroviću. Podsjetio me da su tamo samo Coubertin i Nurmi, a ja sam mu rekao da ćemo mu mi napraviti spomenik u kamenu jer drugi to ne znaju, a mi imamo školu klesanja u Pučišćima na Braču. Time se danas posebno ponosim.
Milan Bandić govorio je nakon Vrdoljaka i Skansija prisjećajući se izreke Ive Andrića da samo najveći umiru dvaput. Prvi put kada odu fizički, a drugi put kada im umiru djela.
– Nakon ovakva dva govornika dvostruko sam hendikepiran. Draženu je Bog dao talent, no nikad ne bi sve to postigao da nije tri puta više radio od ostalih.
>>BBB-i zapalili svijeće ispod spomenika Dražena Petrovića
>>Draženov grob posjetili Bandić, Šuker, delegacija Dinama, HKS-a...