Sport i kultura u klinču

Kao da nam nije dosta svih drugih sukoba i kontroverzi, sad su se pograbili sport i kultura.
Najprije je neki nogometni dužnosnik na televiziji rekao kako svi problemi u sportu dolaze od nedostatka novca, pa potom upro prstom u kazalište, koje da novca dobiva previše.

Onda je neki kazalištarac  opet na televiziji  proglasio tu izjavu prvorazrednim skandalom, te dodao kako u teatru (i u kulturi općenito) stvari šepaju upravo zato što se silno velika lova daje na nogomet.

Oni koji su te izjave slušali, smjesta su se polarizirali, pa su jedni stali na stranu sportaša, a drugi na stranu kulturnjaka. A meni se čini da je prava nevolja u tome što su u pravu obojica.
Jer, sveta je istina ono što kaže nogometni funkcionar: na kazalište se doista daje nerazumno mnogo novca. Ako se samo pogleda koliko imamo glumišnih festivala i koliko iznosi subvencija po ulaznici, lako se uviđa da je u nas teatar najskuplja od svih umjetnosti.
Ali, istina je i ono što veli kazalištarac: nogomet je vreća bez dna i posve je mahnito onoliko plaćati onako slabe igrače. Došli smo već dotle da državno poduzeće koje nama prodaje struju (i diže cijene kad mu to zatreba) potpomaže sport tako što sipa novac u dva najjača nogometna kluba.

No, ako su i sportaš i kulturnjak u pravu, kome onda da se priklonimo? Nikome, jer u isto vrijeme obojica su i u krivu. Naime, nogometni funkcionar ne uviđa da teškoće našega nogometa nemaju porijeklo u financijskoj situaciji, nego u radu takvih ljudi kakav je on sam.

A kazalištarac ne shvaća da pravi problem naše kazališne košnice nije u tome što ima premalo meda, nego u tome što ima previše trutova koje tim medom treba nahraniti.
Prema tome, nogometaši i glumci slični su i po vrsti svoje argumentacije i po njezinoj šupljikavosti. A ako su im slični argumenti, mora biti da je slično i ono što rade, te da su međusobno slični i oni sami.

I jesu, i te kako. Najvažnija je sličnost u tome što i jedni i drugi žive od tuđega novca i vjeruju kako je to prirodno stanje stvari. A to onda proizvodi i druge podudarnosti. Prvo, na nogometne stadione dolazi podjednak broj gledalaca kao i u kazalište. Drugo, u kazalištu se postižu vrlo slični umjetnički rezultati kao i na nogometnim stadionima.

Pa, ako su već kulturnjaci i sportaši jedno isto, onda bi trebalo i da se malo bolje međusobno upoznaju. Evo prijedloga: natjerajmo nogometaše da svaki tjedan idu u kazalište, i natjerajmo kazalištarce da svake subote gledaju utakmice hrvatske nogometne lige.
Vjerojatno ni nakon toga neće postati tolerantniji, ali to će im bar biti pravedna kazna.