Spiralna normalnost

Nasilje se u Hrvatskoj normalizira. To je najkraći sažetak niza zbivanja posljednjih mjeseci. Normalizacija pritom ne znači vrijednosno prihvaćanje svega što nasilna komunikacija pretpostavlja, nego ukazivanje na statistiku – uobičava se živjeti u sjeni učestalih uličnih obračuna, vijesti stalno započinju izvještajima o kriminalitetu... Istodobno, rečena normalizacija nasilništva djeluje na spiralan način, sve se već viđeno ponavlja, no svaki put na sve višoj razini.

Država je, i dalje, u reaktivnoj ulozi – reakcija, dapače, dolazi u pravilu prekasno i odveć mlako. No, važnije je to što gangsterski obračuni demonstriraju formativnu nazočnost podzemlja koje se, kako je (makar i nehotice istinito) rečeno ovih dana, “otelo kontroli”. Time se, zapravo, priznaje da je svojedobno to gangstersko podzemlje bilo pod (političkom) kontrolom. I to je ključan problem trenutka – nije, naime, riječ “samo” o terorističkom metodom izvedenom ubojstvu, nego, ponajprije, o tomu da posebnost hrvatske situacije zahtijeva i posebne metode obračuna s organiziranim kriminalom.

Za mafiju se tradicionalno pretpostavlja da djeluje tamo gdje to državni aparat ne čini. U domaćim prilikama gangsterske su bande osobito djelatne u sprezi s dijelovima državnoga aparata. I zato će obračun vlasti s organiziranim kriminalom morati započeti iz aparata samoga, pa i suspendiranjem značajnih dijelova toga aparata. Uostalom, brojni detalji upućuju na visoku vjerojatnost da različiti segmenti podzemlja u najmanju ruku pozajmljuju metode obračuna jedni od drugih. A to je postalo mogućim zato što oni iz “nadzemlja” (tajne službe, organi javne sigurnosti...) koji su ih trebali “kontrolirati” nisu ni približno tako dobro surađivali.

Teroristička metoda atentata upućuje na to koliko je važno spoznati motive u pozadini. Jer, terorizam – neovisno o političkome kontekstu koji samo nevježe smatraju bitnim za ovu pojavu – komunicira nasiljem. Da bi se poruka koja širi strah mogla razumjeti, valja znati zašto je baš Pukanić postao žrtvom. Istraga koja je započela moći će ipak lakše doći do naručitelja nego do izvršitelja jer broj je onih prvih ipak ograničen i interesno odrediv. No, što će se od toga moći dokazati, posve je drugo (a zapravo prvo) pitanje.

Istraga je otpočetka korištena za političko poantiranje. Od histeričnih zazivanja izvanrednoga stanja do nesuvislih stajališta tipa “terorizam nije dobar za turizam”. Strah od pitanja “tko je sljedeći?” ne smije, konačno, biti izgovor za ukidanje političkoga pluralizma prema kod nas stalno opetovanoj formuli: u ovoj situaciji valja zaboraviti na stranačke razlike.

Dođe li do jačanja aparata represije, a oporba odustane, makar i u kratkome, ali bitnom razdoblju, od razlikovanja spram vlasti, mnoga će prava biti pogažena. A to je trijumf nasilja nad pravom. Možda bi se, Churchillovim riječima, doista moglo zaključiti: bit će mnogo gore prije nego što bude bolje. Jer, na zaoštravanje će gangsterskih obračuna utjecati i nepovoljne opće okolnosti, primjerice svjetski pad cijena nekretnina samo će zaoštriti kriptomafijaške tendencije u domaćem građevinarstvu.

Upravo stoga policiji i pravosuđu treba dati podršku, no bitni će se problemi rješavati – u državnome aparatu (“tajnim” službama prije svega), koji je, u najmanju ruku, neaktivnošću pogodovao kriminalu, te, konačno, u javnosti. Jer, od formalnoga izvanrednog stanja opasnije je samo to da izvanredno stanje društva bude shvaćeno kao (spiralna) normalnost.