Šparanje na plotunima

Samo što je propao naum premijera Sanadera o štednji na državnim službenicima, penzionerima, radnicima i đacima, javlja se predsjednik Mesić s još originalnijom idejom za šparanje državnog novca. Općinstvu zabrinutom krizom još zabrinutiji predsjednik ponudio je “bronhi”, uvjeravajući da se “lakše diše” ukinu li se na pokopima branitelja počasni plotuni.

Jer da bi to bila velika državna ušteda. Nakon što su čuli tu moguću mjeru predsjednikove nove ekonomske politike, neki su branitelji pomislili da je to neki od najnovijih predsjednikovih viceva. No, predsjednik se nije šalio, kako on inače zna, nego je mislio ozbiljno, kao dok se ravnao parolom “mi mislimo ozbiljno”. Po predsjednikovim podacima, svaki dan se pokopa po pet branitelja.

A nakon što umru ili se iz zadovoljstva ubiju, na pogreb im dođe vod vojske, a to državu košta. Cijeli vod dobije dnevnice, tu je i trošak benzina, amortizacija auta, pa vijenac, a onda još i ispaljeni meci. Nabere se toga, a država u krizi. Zato predsjednik umjesto počasnog plotuna predlaže samo vijenac i Bog-te-veseli.

Umjesto neracionalne potrošnje po grobljima, možda bi taj novac bilo puno isplativije ostaviti državi, prebaciti ga i iskoristiti za “gospodarsku diplomaciju”. Tu već postoje veliki uspjesi. Posebno nakon predsjednikovih brojnih putovanja. Veliki su poslovi sklopljeni s Moldavijom, a još veći s Mongolijom. Tu ne treba štedjeti. Naprotiv. Broj predsjednikovih putovanja treba još povećati. A novac za braniteljske plotune možda bi trebalo prebaciti i SABH-u.

Jer ako “bez antifašizma ne bilo Hrvatske”, kako govori i predsjednik Mesić, tko je onda zaslužniji od te ratne veteranske udruge? Uostalom, i sam predsjednik, nabrajajući poželjne političke osobine koje bi trebao imati njegov nasljednik, spominje i odnos prema antifašizmu. Spominje i svoje favorite – Tomislav Dragičević, Đuro Popijač, Nadan Vidošević – koji bi trebali nastaviti njegov politički kontinuitet!

U tom predsjednikovu ne osobito suptilnom demokratskom pravu Tomislav Dragičević možda i jest dobar gospodarstvenik, no najveća mu je ipak javna referenca da je “Savkin zet”. Za Popijača malo tko da je i čuo. A Vidošević je u desetak godina samoga sebe pretvorio u “hrvatsko gospodarsko čudo” – najprije nije imao ništa, a sada ne zna što nema.

Od poželjnih političkih osobina koje bi netko od njih, ili njima sličnih, trebao imati, za Mesića je obvezatno i štovanje antifašizma. OK, antifašizam. Ali kakav? Ne valjda opet boljševičkog tipa!? Gdje je hrvatski antifašizam Mihovila Pavleka-Miškine, Ivana Gorana Kovačića, Božidara Adžije, Ivana Meštrovića, Vladimira Nazora? Pa i Andije Hebranga seniora, Ivana Supeka, Jure Kaštelana... A ne antifašizam Fumića ili Kajina.

Predsjednik Mesić je za nastavak svoje politike. Pa i prema komunističkom antifašizmu, ali izgleda i za neku novu politiku (pod firmom štednje) spram branitelja. Kao da su se boljševici, a ne branitelji, borili za Hrvatsku! Nije boljševicima nikakva Hrvatska bila ni u peti. ZAVNOH su stvorili hrvatski antifašisti većina kojih su bili komunisti, ali ne boljševici. Boljševici su se borili za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku. Mesić ih je politički reanimirao i pretvorio u ono što nikada nisu bili, u zaslužnike za stvaranje Hrvatske.

Bez hrvatskih ratnika koji su se borili za Hrvatsku, a na kojima bi sada trebalo državu spašavati od bankrota, deklaracija ZAVNOH-a bila bi tek prašnjavi muzejski papir kakvim je i bio pedeset godina. Upravo zbog tih braniteljskih zasluga, bitno drukčijih od boljševičkih “zasluga za Hrvatsku”, možda nije trebalo ponavljati ni njihov obrazac ponašanja. Pa ni počasnu paljbu. Ali sada, kada ju se tretira kao mjeru štednje i državne “ekonomske politike”, namjerno je ne bi trebalo ukinuti.