Sonata nad sonatama

1. Grave  Doppio movimento
Ležim u krevetu kierkegaardski bolesna na smrt. Vani je proljeće. Ne vidim sa
svog balkona. Razlistano i rascvjetano drveće zaklonilo je vidik i
zamračilo sobu. Negdje grakće vrana. Čujem sa svog kreveta.
S naporom pritišćem dugme na daljinskom upravljaču. Ništa mi ne privlači
pažnju. Očajnički mijenjam
TV postaje...
Iznenada  ti! Snimljena en-face. Plavi ti čuperak pada na čelo. Odjevena
si u krvavocrvenu svilenu košulju. Ne vidim tvoje ruke, ali čujem vatromet
zvukova koji izmamljuješ iz klavira.
U moju sobu prodiru sunčeve zrake. Kupam se u zlatu. Rajske ptice kruže
oko moje glave. Podižu me, odijevaju u novo ruho.
Hrlim k tebi!

2. Scherzo
Prilazim ti dok sjediš, kao na tronu, okružena obožavateljima u foyeru
Filharmonije nakon koncerta.
Odmah me zamjećuješ.
 Kako se zoveš?  pitaš kao iz topa olovnosrebrnim glasom i
zagasitoopalnim očima.
Nijema sam poput uvelog lišća. A mogla bih ti reći sve. I, predati život
bez žrtve!
Strpljivo čekaš dok dođem k sebi. Naposljetku sričem svoje ime.
 Odsad ću te uvijek slijediti  iznenada čujem svoj glas.
Ali, bojim se pružiti ti ruku...

3. Marche funabre. Lento
Praznik: Dan mrtvih. Bježim iz stana, na ulicu, u prvi taksi...
 Na kolodvor ZOO!  upućujem taksisticu.
Uskačem u Inter City. Vozi me vlak daljave... Stiže u Frankfurt na Majni.
Duga očajna kiša, magla zastire grad. Sklanjam se u kavanu Alte opere.
Pijem grog, pušim, osluškujem razgovore sa susjednih stolova. Prelistavam
novine  vodič priredbi i kulturnih događanja.
Neodlučna sam. Izlazim u prorijedenju maglu  tumaram nepoznatim ulicama...
Navečer se odlučujem vratiti u Alte Oper. U vodiču je bio najavljen koncert
Cincinnati orkestra.
U foyeru  gužva. Na zidovima  plakati s tvojim likom! Koncert je
rasprodan, ali za bajoslovnu cijenu kupujem jedinu preostalu  nepodignutu
ulaznicu.
Nakon koncerta prilazim ti odlučno.
 Rekla sam da ću te slijediti, ali...
 Nisi znala!?  upadaš mi u riječ.
 Ne. Doputovala sam u ovaj grad slučajno... I, sve je kao san!
Pitaš me gdje zapravo živim, što radim... A na moj upit izlažeš svoje
planove. Glas ti je srebrn kao vir.
Pružam ti ruku. Srsi me prožimlju. Počinjem drhtati i ne mogu se
zaustaviti, a ti  moja inkvizitorice
ne puštas me, inzistiraš da govorim. Strah i strast me spopadaju, kosa se
raspleće, polutke mozga pomiču unutar lubanje, resica jezika trepti u
ždrijelu, usne rastvorene, zubi cvokoću, arterije bruje neobuzdano, srce
zastaje, oči se stežu u dupljama, utroba prevrće, trzaji zahvaćaju mišiće,
duša lebdi, kosti udaraju jedna o drugu... dok ih ti ne učvrstiš.
Podižem se u razini tvojih očiju, a ti me loviš bezobzirno pa se predajem
bez riječi. Onda me prisiljavaš da vičem, stavljaš riječi u moja usta,
šapćeš ih u moje uši. Govorim:
 Gospodarice, nemoj me prodati, u okove staviti, ne čini da mi jabučice
oka prsnu, poštedi me, opozovi svoje pse.

4. Finale. Presto
Čudna stvar. U tvojoj sobi gori svijeća i klavir je otvoren, a tebe nema.
Tražim te.
Stojiš za stolom u kuhinji i svojim dragocjenim rukama mijesiš meso.
Izlazimo u noć.
U vrtu, iza ograde, prijateljski nas dočekuju četiri vuka. Skaču po tebi;
ližu obraze i uši.
Serviramo im mesne obroke. A onda sjedimo s njima na mjesečini.
Ti i ja počinjemo jaukati, lagano poput jecaja, a potom jače, sve dok nam
se ne pridruže i tvoji vukovi.