Slike Doriana Graya

U totalnom nogometu, koji je od Cruijffove reprezentacije svojedobno napravio leteće Holandeze, svi osim vratara jurišaju u napad i svi trče natrag u obranu svoga gola. Slično vam je i u totalnom novinarstvu.

Kulturnjaci u medijima najčešće su defenzivci, što zbog svoje ili zbog naravi ekipe za koju igraju. Ali, u totalnom novinarstvu nije čudno kada se i kulturnjački bek zaleti sve do protivničkog šesnaesterca, koji zovemo i kaznenim prostorom. A možemo ga zvati i crnom kronikom. Osobito u ovom slučaju o kojem pišem. Riječ je o umjetnosti i umjetninama, a i ponekom umjetniku koji se našao na krivoj ili barem sumnjivoj strani zakona u slučaju policijski zaplijenjene umjetničke zbirke Ive Sanadera.

Valja odmah reći da nema ničeg kulturnog u situaciji i u zemlji u kojoj iz istražnog i pravosudnog sustava na sve strane stalno nešto curi, kao što su u ovom slučaju ovih dana iscurile policijske fotografije vile Sanaderovih i zaplijenjenih umjetnina. Čitav je to katalog policijskih fotografija na kojima se vidi najprije unutrašnjost, zid po zid kuće u Kozarčevoj, a potom i zasebno svaka s tih zidova skinuta slika. Doista, nema ničeg kulturnog ni u tome što se jedna zbirka umjetnina uopće našla onkraj zakona. Kriminalna je to stvar za koju novine i novinari nisu krivi, koliko god za koješta drugo jesu. Slike Ive Sanadera jednostavno dijele njegovu sudbinu.

“Masline u bijegu” Vesne Parun

Da je Ivo Sanader ostao predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer do kraja mandata i da mu nije propao imidž europejskog detuđmanizatora i političara čistih ruku bez korupcijskog užeta oko vrata, danas nas ne bi odviše zanimala njegova zbirka umjetnina. Bila bi možda tek jedan lijep i gotovo oplemenjujući detalj u njegovoj biografiji. Nije to nipošto bezvrijedna ili nevrijedna zbirka, ali nije baš ni takva da bi je čitavu jednog dana otkupili Klovićevi dvori i smjesta od nje napravili senzacionalnu izložbu. Kao što je, primjerice, bečka Albertina napravila s doniranom kolekcijom lihtenštajnskog odvjetnika Batlinera.

Ali, kada Ivo Sanader ne bi bio kriv nizašto od onoga što mu piše u optužnici, i kada stranka kojoj je Sanader tolike godine bio na čelu ne bi bila do guše umočena u korupciju – i kao pravna i kao poveći skup fizičkih osoba, tada bi i čitava hrvatska država danas u mnogočemu bila drukčija i bolja. A bila bi bolja i Sanaderova zbirka slika.

Naravno, naivna je zabluda da pravoj i velikoj umjetnosti ništarije nemaju pristupa. Naprotiv. Kako se i vrijednost umjetnosti danas mjeri novcem, previše je duhovnih dobara uskraćeno siromasima, a u rukama mutnih tipova, od gangstera do kokošara.

Ali, između kolekcionara i njegove zbirke ipak se razvija neka veza slična onoj kakva je u romanu Oscara Wildea postojala između Doriana Graya i njegova portreta zaključana i skrivena od ljudi.

Sklopivši ugovor s nečistim silama, čovjek je postajao likom sve mlađi i ljepši, dok je svu nakaznost njegove duše na sebe uzimala slika. Nije se na Sanaderovu portretu pomakla ni crtica. Ali, čak i laik poput mene s priličnom sigurnošću može razlikovati slike (pri)kupljene u ranoj Sanaderovoj pretpolitičkoj kolekcionarskoj fazi od gomile svega i svačega što je na kraju, prije nego što će biti policijski poslikano, popisano i odneseno, prekrivalo čitave zidove u Kozarčevoj.

Radovi Gabrijela Jurkića, Solinjanina Vjekoslava Paraća i Makaranina Joke Kneževića, skupa s pokojim Motikom, Pulitikom, Maslom, pa i Dulčićevim “Stradunom”, pokazuju popriličnu konzistentnost zbirke i dosljednost ukusa, te jasno izraženog interesa za određeni slikarski stil i mediteranski kolorit. S prozračnim Vaništom zbirka poprima dodatnu profinjenost, dok radovi bodulski oporo duhovitog šoltanskog naivca Eugena Buktenice upućuju na širinu, otvorenost i zanimanje za one s ruba, baš kao i onaj kraj radijatora i gotovo iznad samog poda obješeni akvarel Lea Juneka, hrvatskog slikara koji je bio poznatiji u Francuskoj kao Lorris Junec. Zbirka je to iz koje se može i štošta naučiti o hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Ali, jedno ulje Vesne Parun znakovitog naslova “Masline u bijegu” sa samog početka, iz strašnog časa ranih 1990-ih, kao da označavaju kraj te Sanaderove kolekcionarske dosljednosti i nedužnosti. Sve do tada te se slike međusobno nekako lijepo i dobro slažu.

Čestitke poznatog naivca

Sve da su moje dosadašnje pretpostavke u pogledu datacije akvizicija i potpuno pogrešne, policijski su fotografi dobro obavili posao pomno snimajući svako slovo na tim slikama, bio to potpis autora, ili naljepnica i žig uokvirivača na poleđini okvira. Tako su uredno na policijskim fotografijama dokumentirane i čestitke koje su od jedne godine naovamo počele stizati svakog Božića i Uskrsa. Ispisane rukom samog autora, jednog poznatog hrvatskog naivca, na poleđini njegovih uokvirenih originala, to nisu bile čestitke i poruke kakve si pišu prijatelji. Dobre su želje i čestitke bile upućivane “gospodinu doministru i njegovoj obitelji”.

A onda su slike počele stizati na dar i gospođi Mirjani Sanader od lokalnih političara i ustanova koje su željele na taj način zahvaliti na predanom arheološkom radu. Sve je to darivanim ljudima vjerojatno godilo; ne bi inače sve te slike tako revno vješali jednu do druge, ali to više nije bila nikakva, a kamoli lijepa i dobra zbirka. Kada je svaka slika na zidu zapravo jedna stranica nekog sasvim osobnog spomenara, podsjetnika na ljude i događaje, onda se još takav način izlaganja od poda do stropa i može razumjeti. I kada se vlasnici pritom ne predstavljaju kao kolekcionari. Jer ovo više nije bilo čak ni obično skupljanje, nego gomilanje bez ikakvih kriterija.

A svake nelagode što makar i zbog posla zavirujem u tuđi život i kuću riješila me posveta na slici koju je premijeru Ivi Sanaderu 2006. godine darovala Ina, ona polurasprodana hrvatska naftna industrija.

U zemlji bez rudnika i sve manje tvornica osobito je cinično zazvučao povod za darivanje. U posveti se premijeru Sanaderu čestita “blagdan svete Barbare, Dan rudara”. U tu posvetu, na jednoj od slika koje smo svi mi platili, upisani su razlozi zbog kojih je danas Sanaderova zbirka pod sumnjom, baš kao i on sam, i njegova ljubav prema umjetnosti. Ili Hrvatskoj. Svejedno. Nema tu kulture. To je čista crna kronika.