Slavodobitnik natječaja

U slavljeničkoj atmosferi 292. sinjske alke, u tom zanosu hrvatske tradicije, junaštva i povijesti kojoj se poklonio cijeli državni vrh, posve je očekivana i čini se općeprihvaćena bila gesta gaf-majstora ministra Ivice Kirina koji je slavodobitniku i vojvodinu pobočniku obećao da će uskoro postati zaposlenici Ministarstva unutarnjih poslova jer su se obojica javila na natječaj PU splitsko-dalmatinske.

Svi su mediji to objavili kao da iskazano alegorijsko junaštvo slavodobitnika Alke te alkarskog časnika u najmanju ruku podrazumijeva da uza sve počasti i darove kao nagrada slijedi i posao u državnoj službi za tu dvojicu nezaposlenih diplomiranih kriminalista, a neki čak i kao da je riječ o hvalevrijednom političkom potezu. Nad tim obećanjem ministra Kirina nitko od novinara, političara i drugih štovatelja javnoga poretka proteklih se dana nije zamislio.

Isto tako ministar Kirin nije kritiziran ni kad je u dramatičnim trenucima šokantnog travanjskog poraza Mirka Filipovića od Gonzage, Cro Copu, s kojim je tada suosjećala čitava nacija, ponudio mjesto savjetnika u MUP-u. Bez obzira na to što u oba slučaja potencijalni zaposlenici MUP-a možda imaju kvalitete i sposobnosti koje ih kvalificiraju za određene policijske poslove, ovdje problematiziramo zloporabu ministarskih ovlasti koje se populistički koriste mimo propisane procedure i/ili na način kad to prije svega odgovara pojedincu u pribavljanju političkih bodova, a ne kad je to od presudne važnosti za službu, odnosno zajednicu.

Svaka čast slavodobitniku Alke i Cro Copu, koji je proslavio ime Hrvatske i naše specijalne policije, ali valjalo bi čuti što o ministrovim ponudama misle, recimo, nezaposleni branitelji, a posebice oni koji su svojedobno dobili otkaz u MUP-u, ili svi oni nezaposleni diplomirani kriminalisti koji su se prijavili na natječaj splitske policije, ali nisu imali tu sreću da sudjeluju na Alki.

Nekritički odnos javnosti prema takvim postupcima bjelodano nam govori o stanju svijesti u Hrvata i o tome koliko su nam neka ponašanja i privilegije koje idu uz neke manje ili više bitne društvene uloge sasvim prihvaćene. Tako nam je očito prihvatljivo da ministri mogu prema svojim kriterijima zapošljavati ljude. Izostanak kritike govori nam da takvo ponašanje prema prevladavajućim shvaćanjima u našem društvu ni na koji način ne strši.

To je obrazac očito prihvaćen i od sadašnje i od bivše vlasti. Isto tako normalno nam je da, iako zatečen od policije, ministar zdravstva bude protupropisno (ali bez kazne za vozača) vožen po zaustavnom traku autoceste. Reakcije čitatelja i u tom su slučaju pokazale da se sličnim “privilegijama” koriste i oporbeni političari. Ako si oni mogu takvo što priuštiti, zašto bi se na nižim razinama odricali od takvih i sličnih “privilegija”.

Tako dolazimo do toga da su i u tim ponašanjima zameci korupcionaškog mentaliteta, a posljedično i još uvijek visokog rejtinga Hrvatske na svjetskoj rang-listi korumpiranih zemalja. Nije sve u lovu na što veće zvjerke uhvaćene u mitu, u čemu konačno Uskok, Državno odvjetništvo i policija imaju konkretne, kao ni u izmjeni zakona, javnosti natječaja i transparentnosti javnih poslova, imovinskim karticama, javnim listama čekanja koje onemogućuju ili barem smanjuju mogućnost manipulacije, kakvoj-takvoj transparentnosti javnih poslova, ako se ne promijene i shvaćanja o dopuštenom i nedopuštenom u obavljanju državne službe.

U provedbi Vladina Nacionalnog programa suzbijanja korupcije očito je da i ministri osobno mogu poprilično pridonijeti.