Škverovi u zemlji čudesa

Nekada, dok se još ponavljalo političku mantru “socijalizam nema alternative”, a dinar valjda vrijedio koliko i papir na kojemu je tiskan, jedan je aforist napisao: “Da sam ja država, ja bih se ukinuo!” Danas aforisti šute. Za socijalizma se govorilo o “odumiranju države”, a da ona to čini dragovoljno, odričući se same sebe u korist “radnog naroda”, odnosno “vlasti radničke klase”. Hrvatska se najprije odrekla socijalizma, potom aforista, pa i “radničke klase”.

Veliki dio hrvatskog radništva je odavno ostao bez tvornica, a danas čeka hoće li mu vlast dati sto kuna tzv. božićnice. Dio preostalog radništva, koje još radi, čeka, ne znajući što će dočekati. Pogotovo ako rade u brodogradilištima. Jer vlast je nakanila “prodati brodogradilišta”. Daš kunu i dobiješ brodogradilište?

Hrvatska je ekonomija raritetna i u ekonomskoj teoriji i u ekonomskoj praksi. Gdje “novac nije vlasništvo”, sasvim je normalno da za jednu kunu kupiš brodogradilište. Kao u bajkovitoj “zemlji čudesa”. Ono za što se mislilo da može činiti samo veliki meštar inverzije, tj. Bijeli zec, da se može događati samo u šašavoj irealnosti Alice u zemlji čudesa, događa se i u hrvatskoj realnosti. Prodaš tri špekule i kupiš dva brodogradilišta!

Nakon što su nas zagovornici “teorije evolucije” uvjeravali da su velike tvornice “socijalistički mastodonti” i da će, ne pretvore li se u nešto manje i prilagodljivije, odumrijeti kao dinosauri, učinili su sve da ih iz divova pretvore u guštere. Zadnjim su dinosaurima proglašena brodogradilišta. I njih se kani pretvoriti u guštere, ili ih pak pustiti da izumru. Kao što u budalastoj priči o Alici Bijeli zec, nestrpljiv, stalno gleda na sat, nekamo se žureći, tako se i ministar gospodarstva Damir Polančec nestrpljiv žuri da, nakon svega, “proda” i brodogradilišta.

Prije nego što je proglašeno da ni Europska unija, kao nekada socijalizam, “nema alternative”, bilo je još normalnim pitati se: što ćemo u EU? Kada je ulazak postao bezuvjetni “nacionalni cilj”, a da prethodno nikada nije bilo ni relevantnijeg ispitivanja javnog mnijenja, pitanje je postalo nenormalnim, a njegov postavljač abnormalnim.

Nekoć bi bilo prirodnim pitati i što ćemo u EU bez brodogradilišta. Ali nakon što su “sir i vrhnje” banalizirali svaku ideju razumnog skepticizma spram EU, sva su pitanja glede EU proglašena banalnima. Zašto bi s pitanjima glede brodogradilišta bilo drugačije? Na takva će pitanja, po izvrnutoj logici “zemlje čudesa”, odgovor vjerojatno biti lakonsko protupitanje: što će EU naša brodogradilišta kad nema ni svoja? Zapravo, ima, ali joj ne trebaju ni njezina. Pogotovo poljska.

Kapital ne mari za sentimente, pa niti za poljska i naša sjećanja vezana uz legendarno brodogradilište u Gdańsku. Eurobirokratima (koji vode sličnu ekonomsku politiku kao i Hrvatska) sjećanje je na Gdańsk, zapravo, kao i društvu iz “zemlje čudesa”, slavljenje “nerođendana”. A sjećamo se, Johnny je Štulić pjevao: “Gdańsk osamdesete, tenkovi na radnike”.

Demokratski je val, koji će geopolitički preobraziti Europu, a u konačnici dovesti i do stvaranja EU, krenuo s Baltika. Solidarnost i Lech Walesa krenuli su iz Gdańska. Ali i to brodogradilište, kao i sva poljska, završit će u starom željezu. A najvjerojatnije i sva naša. I to prije nego što uđemo u EU!

Novi vlasnik može brodogradilište pretvoriti i u farmu magaraca ili ga konzervirati i pretvoriti u škver duhova, pa i jedno i drugo nuditi posjetiteljima kao turističku atrakciju. U škver duhova bi kao turisti, ako budu mogli platiti, mogla dolaziti i unučad današnjih škverana, da vide gdje su im didovi nekad gradili divovske i moderne brodove. Načine li novi vlasnici od brodogradilišta magareću farmu ili škver duhova, i jedno i drugo bit će naši spomenici.