“SKH” protiv Milanovića

Zoran Milanović nije poslušao Zlatka Komadinu – pustio je Milana Bandića da sam nad sobom u SDP-u izvrši egzekuciju. I ta činjenica pokazuje – kad se u nas pojavi netko tko ima osobnost a nema je nakanu promicati gušeći osobnosti drugih, loše bi se mogao provesti ako ga ne spasi iznimna ustrajnost, jaka volja i veličina cilja.

Otkad je, relativno mlad i po godinama i po stažu u stranci, Milanović pobijedio na stranačkim izborima, na zubu je dijela “starog” stranačkoga kadra koji ga je doživio kao uljeza i uzurpatora položaja koji mu nije bio “namijenjen”. Kao da se preslikala politička logika i psihologija vrha negdašnje Partije, u kojoj se znalo da uz Bakarića, Vrhovca, Bilića, Dragosavca i druge “doživotne” funkcionare neki Milanović nema što tražiti.

Pojedinci iz toga preslikanoga sastava danas se prema predsjedniku SDP-a ponašaju s neprijateljstvom kakvo zacijelo sami ne bi tolerirali da je stanje obratno, to jest da je netko od njiih na čelu stranke. Kao što se ne bi trpjelo ni u drugim strankama, HDZ-u ili HNS-u na primjer.

Da je donedavno netko iz HDZ-a, kao protekle nedjelje na HTV-u Željka Antunović o Milanoviću, rekao o Sanaderu, to jest da on nije isto što i stranka, odletio bi za pola sata, a i danas bi se mogao kupiti iz HDZ-a da to kaže o Jadranki Kosor. Slično bi bilo i u HNS-u i drugdje.

Antunovićku se donekle može razumjeti, jer ne može prežaliti što ona nije na Milanovićevu mjestu, no zašto su televizije i drugi mediji s “guštom” ponavljali tu njezinu pakost?

Ili drugi primjer. Kad bi nekoliko hadezeovaca u Saboru o nekom vrlo osjetljivom prijedlogu glasovalo suprotno dogovoru u zastupničkom klubu, bila bi to senzacija, ali pozitivna. Pisalo bi se i govorilo o njihovoj hrabrosti, o tome kako stranačka monolitnost nije posve zatrla demokratsko pravo pojedinca, itd.

Kad se to dogodilo SDP-u, onda se piše kako “Milanoviću ni sedam dana nije bilo dosta za odluku”, a kad je odlučio da SDP bude suzdržan u glasovanju o hrvatsko-slovenskom sporazumu, tobože se pokazalo koliko je on slab a stranka nejedinstvena, jer se četvorica “nisu povinula stezi”.

Ili Bandićev primjer. Mjesecima su krvožedni mediji nagovarali Milanovića na obračun sa zagrebačkim gradonačelnikom, no on je pustio da se film sam, bez prekida, odvrti do kraja. Predsjednik SDP-a je donekle naslijedio Račanovu nesklonost unutarstranačkim dramama, no čini se da je posrijedi nešto drugo. On se razlikuje od općeg tipa stranačkog čelnika kakav prevladava u dvadesetak godina hrvatske demokracije.

Nije se popeo na vrh stranačke hijerarhije kao bogomdani i neprispodobivi, nego po svom izboru koji je članstvo prihvatilo. Stoga mu je strano autokratsko upravljanje strankom, pa su mu normalna i različita mišljenja, te postupci i odluke drukčiji od njegovih. Ako se čime može održati kao autoritet, onda su to znanje i sposobnost.

Malo tko je u u medijima zapazio da od svih političara Milanović rabi najmanje fraza. Jednom sam napisao kako su stranke u Hrvatskoj nastale tako da se negdašnji Savez komunista Hrvatske razdijelio na više Saveza komunista. A slično se dogodilo i s medijima.

Paradoksalno je ali dragocjeno što u stranci koja se smatra nasljednikom Partije ima najmanje komunističke prakse, i što joj je na čelu osoba koja teži jednoga dana biti moderni državnik kojega ponajprije resi djelotvornost.

Toj težnji platit će ceh i u vlastitoj stranci u kojoj se uvelike živi od mitova i umišljenosti, i u medijima koji su samo jedne dogme i svete krave zamijenili drugima. Ali velik je samo onaj političar koji određenu samoću i rizik svojih nauma zna spojiti sa srećom većine.