Na vijugavoj cesti od Božave prema sjevernoj punti Dugog otoka, iza oštrog zavoja, iznad šume crnike i bora, iznenada se prolomi bijela vertikala. Svjetionik je to koji od 1849. pomorce upozorava da je kopno blizu, a nad njim bdije 43-godišnji Zvonimir Škvorčević. Taj rođeni Slavonac, iz Davora, već broji 16. godinu svjetioničarskog staža, a posljednje četiri i pol godine sa suprugom Alenkom i šestipolgodišnjom kćeri Ivanom živi u 41-metarskom zdanju Veli rat.
Rodni je kraj napustio jer je tvornica alata u kojoj je radio propadala. Jedan je sumještanin radio na svjetioniku pa se i Zvone prijavio. Zapao ga je onaj na Kornatima, Tajarske sestrice. Mislio je da su na Kornatima palme i pješčane plaže. A ono, goli kamen, smije se Zvone.
Tih je godina posao bio težak luč je bila petrolejska, a svjetionik mehanički i svakih ga se četiri sata moralo "navijati", baš kao zidnu uru prisjeća se Zvone početaka dok sjedi na vrhu dugootočkog svjetionika u koji je došao 2002. U daljini Molat i tirkizno more uvale Pantera, odmah ispod njega kapelica Svetog Nikole, vrt s povrćem jer je na otoku jako skupo. Uzgaja ga njegova supruga Alenka. Ženama je teže na osami, priznaje Zvone. On ne osjeća samoću. Nađe si posla, ide u ribe, nešto popravlja...
Ne treba mnogo, na Velom je ratu još originalno pročelje. To je zbog jaja. Kažu ljudi da je u žbuku umiješano 100.000 bjelanaca da bi bolje odolijevala vjetru i kiši, priča. Posla sad ima manje. Sve je elektronika, fotoćelije i daljinsko upravljanje. Ipak, Zvone se svake večeri u 22 sata pa opet u 3 iza ponoći popne na vrh tornja i provjeri je li sve u redu. Ukupno su 184 stube. Zvone ih na dan prođe 15-ak puta.