Postoje glazbenici koji prate trendove, a postoji i Tonči Huljić - čovjek koji ih, s gotovo kirurškom preciznošću i nepogrešivim instinktom, već desetljećima stvara. Najava koncerta u Areni Zagreb 22. studenoga 2026. odjeknula je kao kruna jedne nesvakidašnje karijere. Projekt "A Winter Symphony", u kojem će Huljić podijeliti pozornicu s jednom od najpoznatijih svjetskih sopranistica, Sarah Brightman, nije samo koncert, to je kulminacija vizije koja je započela mnogo prije nego što je crossover postao uobičajen pojam na ovim prostorima. U velikom razgovoru ususret zagrebačkom spektaklu, s Tončijem smo se vratili u vrijeme kada je prkosio pravilima glazbene industrije. Prisjetili smo se dana kada su gudački kvartet Bond i Maksim Mrvica, pod njegovom producentskom palicom, osvajali svjetske top ljestvice, dokazujući da klasika i pop mogu komunicirati jezikom koji razumiju i London i Peking. No, razgovor nas je neumoljivo vratio i "doma". Dotaknuli smo se sirovog, emotivnog i autentičnog svijeta Madre Badesse, projekta u kojem je Huljić ogolio dušu Mediterana, ali i njegove stalne potrebe za redefiniranjem vlastitog zvuka.
Kako je uopće došlo do ove suradnje sa Sarah Brightman? Vi ste još prije više od 20 godina imali prijedlog za suradnju s njom preko producenta Mela Busha? Tada sam zapravo bio u filmu sa skladbama bez riječi i htio sam se nekako u to vrijeme odmaknuti od pjesama s riječima. Kad smo radili Bond i kad je Bond uspio odmah, Mel me pitao: "Idemo se sad prebaciti na pjesme s riječima." Rekao sam mu: "Nemam tekstopisca", a u stvari sam ga imao, samo je još bio mali, moj sin Ivan. Evo, sad je ta situacija apsolutno pod kontrolom. Hrvatski je za Vjekoslavu, engleski je za Ivana, pored toga što je i dobar skladatelj, odličan je tekstopisac.
I kako je onda došlo do ovogodišnje suradnje? Radilo se sustavno na tome. U svakom slučaju olakšalo je situaciju to što sam ostvario kroz crossover glazbu, a to je ono što i mene interesira. Moram priznati da mene najviše interesira instrumentalna glazba s malim primjesama teksta. I sad radim jedno takvo djelo i nadam se da ću ga sljedeće godine završiti - priču o Getsemanskom vrtu. Ali ovo što se danas događa... Zapravo je dominantan osjećaj u svijetu anksioznost. Ta muka, tjeskoba, to je nešto što muči mlade. A sad počinje mučiti i starije, koji su već proživjeli svoje i boje se za svoje mlade i za svijet u kojem živimo, u nekim ludim vremenima. Tako da je zanimljivo kako je čak i Drugi svjetski rat bio nekako omeđen, uokviren. A ovo danas je ludilo koje je zahvatilo sve. Afrika, SAD, Azija, sve je u jednom požaru. Sve je bure baruta. Vidimo kako se vlada tim velikim svijetom, tako da to baš ne ulijeva ni pouzdanje ni povjerenje da stvari mogu biti normalne. Zato je lijepo da ćemo se paralelno, uz rat i nemir, mi baviti umjetnošću i pokušati dati najbolje od onoga što možemo. Ono što je meni u ovoj suradnji sa Sarah posebno važno, osim njezina prekrasnog glasa koji je bio inspirativan kroz cijelo moje odrastanje, jest i suradnja s Frankom Petersonom, osnivačem Enigme i Gregoriana. Polako se sve sklapa u jedan veći mozaik.
Što možemo očekivati od koncerta u Areni? Čujem da će biti nekih novih pjesama koje pripremate zajedno? Pa, znate kako... sad, hoće li to za naše slušatelje biti novo ili ne, vidjet ćemo. Još radimo. Imamo već nekoliko smjerova koje smo postavili, pjesama koje su napravljene s tekstom, ali meni je uvijek najbolja ona koju upravo radim. To je klasika. I nije mi baš jednostavno tući na tri fronta. Ovo je zaista jedinstvena situacija i zahvaljujem njima na turneji po cijeloj Europi. Mislim da ću uzvratiti na pravi način. Dakle, nisam tu u funkciji nikakve predgrupe, nego dio programa. Sve to skupa je jedna režija i mi smo iznijeli svoje viđenje te režije. Ona je stvarno divna osoba, jednostavna. Upravo ono što se kaže - "normalna".
Dakle, ne drži se kao neka velika svjetska zvijezda? Ne. Osim što jako pazi na zdravlje da se ne razboli. Bila je ovdje dva dana u Splitu, a nastavit ćemo suradnju. Mi, naime, nastavljamo cijeli proces kroz osam-devet mjeseci. Oni će dolaziti ovdje potpuno privatno da radimo. Nedavno smo imali javno predstavljanje, predložili smo da to bude u Splitu i oni su se složili. Da dođu ljudi ovdje na Mediteran, da pozovemo novinare, goste i tako dalje. To je za prvi val marketinga ove europske turneje ispalo jako uspješno.
Nastavit ćete turneju i po drugim zemljama, ne samo u Europi, nego možda i dalje? E, za to "dalje" se upravo sada radi. Ovo bih nazvao prvim puzzleom koji je stavljen u mozaik, a mozaik je puno širi. Sad radimo na toj širini. San je da i dalje idemo zajedno, ali kao crossover, pola-pola. Bitna je režija i pristup da to ima smisla. Kad se spoje dva različita svijeta, moraju imati neku zajedničku točku. Sad se trudimo da ih bude što više, a to su, naravno, pjesme.
Taman sam vas to htio pitati. Koliko se vaš autorski rukopis preklapa s njezinim vokalnim stilom? Ja mogu raditi sve, a njezin glas je ono što me inspirira. To je upravo to. Kad me Mel pitao prije 27-28 godina da radim klasičnu glazbu, bio sam proglašen najvećim krivcem koji je upropastio glazbu. A prvi takav pokušaj završio je na vrhu Billboarda - pravog, svjetskog Billboarda.
To nije bilo neko svjesno rušenje granica između klasične i pop-glazbe, nego je došlo spontano? Dogodilo se spontano. Evo, ja ovdje u radnoj sobi imam jedan članak iz Engleske, iz Sunday Timesa i Daily Telegrapha - "čovjek koji je upropastio klasičnu glazbu". Smijali smo se tome, prvo su mi govorili da sam upropastio hrvatsku glazbu, a onda i klasičnu. Ispalo je da se kao pošast širim svijetom, ali četiri-pet godina bio sam među tri najprodavanija crossover autora na svijetu. Imate univerzalne kompilacije "The Best of Classic" gdje sam ja jedini živi autor, a svi ostali su pokojni velikani. I onda stoji: Bach, Beethoven, Stravinski, pa Tonči Huljić. Malo morbidno, ali eto. Ta je glazba završila u filmovima i uvijek mi je pri srcu ta suradnja s Universalom jer su se stvarno trudili gurati tu glazbu kroz razne medije.
Što je bilo najteže kad ste počeli raditi projekt Bond? Ništa nisam osjećao kao težinu. Radio sam tada kao na traci i dobro mi je došao taj izlet da malo "provjetrim mozak". Imao sam tada osamnaest izvođača s kojima sam surađivao i diskografsku kuću Tonika. U to vrijeme CD je još bio aktualan i Vjekoslava i ja smo na albumima imali po osam do deset pjesama. Tražio sam autore okolo da pomognu, ali nije bilo puno ljudi koji su mogli ulaziti u razne žanrove kojima sam se bavio.
Kad se bolje prisjetim, sve je u biti i počelo kada ste na Dori 2000. godine s Magazinom izveli "Croatian Rhapsody". Da, to je najgore plasirana pjesma Magazina na Dori u povijesti. A onda je instantno, tri godine poslije, otvorila cijeli svijet Maksimu Mrvici... Azija ga je doslovno usisala - Filipini, Japan, Južna Koreja, Hong Kong, Kina... požar. Danas je tamo neprikosnoven. Tek je prije nekoliko godina krenuo ozbiljnije prema Americi i ostatku svijeta. Bili smo i u Pekingu na press konferenciji gdje sam imao priznanje kao autor koji se vratio kući s pjesmom koja je postala gotovo kineska nacionalna pjesma. Radili smo otvaranje njihova najvećeg showa - "Spring Gala Showa". To je najveći televizijski spektakl na svijetu. Spektakl nevjerojatnih razmjera koji prenosi kineska nacionalna televizija. Pisali smo glazbu za otvaranje. Taj show ima jedno pravilo - ili pjevate na kineskom ili imate kineskog partnera koji izvodi dio programa. Mislim da je tamo bila i Celine Dion. Maksim je tada bio s kineskim pijanistom. Mislim da ga je mentorirala supruga kineskog predsjednika, koja je operna pjevačica. Sad da ne kažem nešto pogrešno i izazovem međunarodni incident.
Kako je uopće došlo do toga da Maksim počne raditi s vama? Jeste li vi tražili nekog glazbenika koji će to odsvirati ili vam je odmah palo na pamet kad ste upoznali Maksima? Kao što bi rekao Padre Pio - nema slučajnosti. Jednom sam gledao "Dobro jutro, Hrvatska" i njegova profesorica klavira Marija Sekso govorila je o jednom mladiću iz Šibenika koji je za vrijeme rata vježbao u podrumu. I tada sam prvi put vidio Maksima. Vidio sam mladog momka koji svira klavir u potkošulji, svira odlično i odlično izgleda. Već kao dijete bio je markantna figura - visok, uspravan za klavirom, pravilnog držanja. Rekao sam: "Ovaj momak je novi Pogorelić." Kad smo imali uspjeh s Bondom, Mel mi je rekao kako je prije radio s Vanessom Mae, koja je tada bila ogromna svjetska zvijezda sa svojim obradama Vivaldija. I onda mu je palo na pamet: "Ako je uspjela jedna atraktivna violinistica, ajmo naći četiri atraktivne cure i napraviti gudački kvartet." Tako je nastao Bond. A u svemu tome mi je pomogla i Eurovizija, i "Marija Magdalena", i sve prije toga. Onda ljudi počnu istraživati i shvate da je u mojoj glazbi već bilo dosta crossovera. Kad pogledate "Nostalgiju" ili "Mariju Magdalenu", sve su to zapravo crossover pjesme. "Marija Magdalena" počinje instrumentalnim dijelom i praktički cijela pjesma funkcionira i bez vokala. Danas ih često izvodim instrumentalno.
I da nije bilo onih nesretnih back vokala sa sintisajzera mogli ste i pobijediti na Eurosongu... Da nije bilo toga, našlo bi se nešto drugo. Jednostavno, milenijska Eurovizija nije mogla završiti u Hrvatskoj. Da nismo bili toliko eksponirani, možda bismo i pobijedili jer bismo "ispod radara" prošli drukčije. Ali dogodilo se ono što se dogodilo, i to na najbrutalniji način. A Jon Ola Sand, čovjek koji je tada to inicirao kao novinar, poslije je dugo godina bio izvršni direktor Eurosonga. Mi smo tada bili odlični prijatelji. Bio je s nama u Dublinu, support i sve. Te godine pobijedio je Secret Garden s "Nocturne". Zapravo sam i tada već koketirao s crossoverom, samo toga nisam bio svjestan. Ubacivao sam biblijske motive, instrumentalne dijelove... Interesantno je da je svaka cura koju sam poslao na Doru, a da nije bila Minea, završila na drugom mjestu i poslije postala pjevačica Magazina. Jelena Rozga, pa Andrea... Evidentno nema slučajnosti.
Vratimo se na Maksima. Dakle, onda ste se vi njemu javili nakon tog gostovanja? Pa da. Bilo je simpatično. Mel kaže: "OK, idemo sad na violiniste, ali ajmo staviti i nešto poput klavira." Ja kažem: "Možda imam nekoga." Pustio sam ga godinu dana da traži po svijetu. Obišao je ne znam koliko pijanista. Nema pijanista koji loše svira, ali treba imati karizmu. Sve što je meni donosio bilo je tehnički savršeno, ali nije bilo to. Na kraju smo organizirali sastanak u Parizu. Audicija je trajala dvije minute. Rezervirao sam hotel i tražio apartman s klavirom. Kažu oni: "Nemamo klavir." Pitam gdje imaju - kažu u foajeu. Rekao sam: "Može, zatvorite foaje pola sata." Sjedimo Mel i ja na recepciji, dolazi Maksim. Čim ga je Mel vidio, pola posla je bilo gotovo. Kad je počeo svirati, samo sam ga pogledao i nasmijao se. Mel mi kaže: "Trebao si ranije inzistirati, a ne da sam potrošio toliko novca i vremena." Bilo je tu svega - Rusa, Kineza, Azijata... Englez uvijek razmišlja tržišno: "Ovo mi je za ovo tržište, ovo za ono." Zadnje što je očekivao bilo je da dođe momak iz Šibenika i pokori Aziju. Otvorila su se vrata jer je tada dosta instrumentalista iz Azije odlazilo prema Zapadu. Kad sam ga tražio, nazovem informacije i kažem: "Dajte mi Mrvicu u Šibeniku." Svaki poziv davao je dva nova broja. Nakon šestog poziva imao sam osjećaj da se svi u Šibeniku prezivaju Mrvica. Napokon mi netko kaže: "A taj što svira klavir? Je, je, neki daljnji rođak." I onda počinje priča: "Kako mu se zove mater..." Kažem ja: "Ljudi, samo mi dajte broj." Na kraju se javlja žena i pitam: "Imate li vi kakve veze s Maksimom Mrvicom?" Kaže: "Jesam, ja sam mu mama." Kažem: "Ovdje Tonči Huljić." A ona meni: "Ma nemojte se zafrkavati." Kaže: "Ajme meni, crno moje dite. Ima on još dva brata, ali oni se bave normalnim poslom. Samo on svira. Braća su pomorci, normalni ljudi, a on svira klavir". I tako je sve krenulo. Dobra anegdota.
Od tada i albuma "Piano Player" dosta se toga promijenilo u glazbi. Kako danas, u eri streaminga i društvenih mreža, to izgleda kod vas? Kod mene nikako. Nitko se manje od mene ne bavi Instagramom. Evo sad su me zvali jer nemam nijednu sliku sa Sarah Brightman na Instagramu. Jednostavno sam zaboravio. Ja sam druga generacija. Nisam ja za to. Ponekad preko Instagrama dođu poslovne ponude, nastupi i slično, ali ja to ne gledam. Jednom dnevno eventualno pogledam je li stigao neki kontakt koji može biti zanimljiv. Ali Maksim je druga priča. Gdje god dođe, svi se slikaju. Meni je to nevjerojatno - cijeli dan biti s kamerom, namještati frizuru, osmijeh, odjeću... To mi je potpuno bespotrebno gubljenje vremena.
Koliko godinama pratim vaš rad, čini mi se da je projekt Madre Badessa možda ono u čemu najviše uživate. Je li to vaš ispušni ventil? Apsolutno. Nažalost, sad nemam baš vremena za njega jer su drugi prioriteti, ali moram ga održavati zbog cijelog brenda, pića i svega ostalog. Odlučio sam napraviti mali odmak jer su neke pjesme možda postale i previše hitovi, a to nije bila intencija Madre Badessa. To nisu trebale biti pjesme za sve, nego za manji krug ljudi koji vole taj izričaj. Ali opet su ispale veliki hitovi. "Providenca", "Ja sam rojen da mi bude lipo", "Guštan", "Inamorana", "Anarkišta"... stvarno ima svega. Sad mi to stvara problem jer kad ljudi vani traže nešto o meni vezano za crossover i ozbiljniji rad, izbace im "Ajvar" ili "Nisam papak". Zato smo morali ograničiti YouTube sadržaj samo na regiju. A spotovi su specifični. U zadnjem spotu spavam s lutkom i onda me napadaju udruge kako tretiram žene. Život mi je zabavan.
Ali Madre Badessa je danas praktički cijeli brend - rakije, pića i sve ostalo. Da. Pogotovo sad s višnjom maraskom. Prošle godine dobili smo dvije zlatne medalje u Londonu na dva različita svjetska natjecanja. To više nije zezancija. To je ozbiljna priča i tome se sad moramo posvetiti. To je posao Maraske i cijelog tima ljudi koji stoji iza toga. Sad radimo i redizajn jer nas ti uspjesi obavezuju.
Spomenimo još jedan vaš odličan projekt, "Misu Mediteranu". Imate li planove za nova djela slična tome? Da, priprema se nešto novo. Radi se redizajn cijele te priče. Ljudi koji su bili ovdje početkom tjedna, a povod su i ovog intervjua, sudjeluju u tome. Zato kažem da je ovo višeslojna suradnja koja mora biti vrlo ozbiljno odrađena. Sve ono na čemu sad radim zove se projekt Getsemani.
Često ste govorili da je glazba matematički proces, ali s dušom. Kako gledate na prodor umjetne inteligencije u skladanje? Ne može to jer nema dušu. Bit će problem kad se ozbiljni ljudi počnu ozbiljno baviti umjetnom inteligencijom. Za glazbu za liftove i generičke stvari AI može napraviti čudo u sekundi. Može pomoći oko aranžmana, produkcije i svega. Ali moj je doživljaj da nikad neće uspjeti dotaknuti ljude kao glazba koju su radili Ludwig van Beethoven, Wolfgang Amadeus Mozart ili Johann Sebastian Bach. Moći će doći do te razine kad nauči voljeti ili voditi ljubav. Kad se to dogodi, onda se treba seliti na Mars i bježati glavom bez obzira.
Pratite li domaće glazbene uratke zadnjih godina? Nakon onog dueta s Vojkom V, možda ima neki novi "klošar" koji traži da mu platite spot? Bila je jedna kolaboracija nedavno, s grupom Jall Aux Yeaux iz Bihaća. Obradili su na francuskom moju pjesmu "Doma gren". To je stvarno krasna pjesma i krasni momci. Vrlo hrabar pokušaj s tim jezikom. Iz Bihaća se baviti takvom muzikom, to je samo po sebi oksimoron i zaslužuje veliku pažnju. Doslovno su me nazvali i rekli: "Mi u Bihaću pjevamo obrade pjesama na francuskom." To je toliko briljantna i hrabra ideja da sam morao reći: "Moram vas upoznati." Stvarno krasna ekipa i vrlo su se brzo uklopili u moj svijet dok smo radili spot.
Ali ipak ste platili spot? Jesam. Jednostavno zato što je to pravilo kuće. Gdje god ima moje ime i potpis, moram imati dio vlasništva. A vlasništvo košta itekako dobro.
Praktički ste postigli gotovo sve što se može postići u glazbi, ne samo regionalno nego i svjetski. Što dalje? Kakve još ambicije imate? Normalno da nitko ne radi s intencijom da bude neuspješan. Svatko tko se bavi ovim poslom želi da ono što radi pronađe put do publike. Ali to mi više nije primarno. Što ja više govorim da mi to nije bitno, više mi dolaze ljudi koji kažu: "Ovo što sad radimo mora biti svjetski hit." Nitko me nikad nije pitao za pjesmu, svi pitaju za hit. I to nakon nekog vremena postane frustrirajuće. Zato su mi instrumentalni projekti važni jer tu imam osjećaj da sve radim za sebe. Kad kažu: "Crossover Tonči Huljić Mediteraneo", ljudi u Hrvatskoj uglavnom nemaju pojma o čemu se radi i zašto bi došli na takav koncert. Kod nas nema publike za takve stvari, osim ako nisi jako naglašen kao, recimo, André Rieu ili sada Sarah Brightman. Trebat će vremena da publika upozna moje "drugo ja". Razumijem da ih zbunjujem, više ni sami ne znaju tko sam ja. Jesam li onaj koji radi crossover, klasiku, poluklasiku, zabavne pjesme, pop-folk, rakije ili humor? Ja sam zapravo sve to. Imam sve poremećaje koje jedan umjetnik može imati. ADHD, poremećaj koncentracije... moram skakati s teme na temu da bih ostao koncentriran. Ja ne mogu sjediti satima nad jednom pjesmom. Ili izađe odmah ili ne izađe nikako. I kad me pitate tko sam zapravo - ni ja sam više ne znam odgovor.
Dobro, a tko je Tonči privatno? Pretpostavljam da su vam danas unuci najvažniji dio svijeta? Apsolutno. To je sine qua non. Iznad svega. Moram ih vidjeti svaki dan. Moram biti s njima dok ne postanu prezahtjevni. Onda uskaču Hana, bake, dadilje... Ali ova nova generacija je nevjerojatna. Svi se danas rađaju s velikim očima i već su na pola puta da budu AI.
S obzirom na njihove gene, za očekivati je da su glazbeno talentirani. Nenormalno. Zabrinjavajuće.
Dakle, uskoro možemo očekivati novu generaciju Huljića, odnosno Graše? Trebat će vrlo pažljivo pratiti njihov razvoj. Kad nešto toliko rano izlazi iz djece, treba pronaći prave ljude koji će ih usmjeravati. Nažalost, oni koje sam ja imao više nisu s nama i danas mi fale više nego kad sam bio mlad. Treba pronaći prave osobe jer djeca danas jako filtriraju ljude - s kim žele, a s kim ne žele raditi. Ako želimo zadržati njihovu pažnju, to mora biti intrigantna osoba koja ih može potpuno uvući u svijet glazbe. A srećom, pokazuju velik interes za klasiku.
Kad to spominjete, vi ste imali Zdenka Runjića i Đorđa Novkovića koji su vas usmjerili. Danas kažu da se novi Runjići i Novkovići više ne rađaju. Ne, ne rađaju se ni novi Runjići ni novi Đorđe Novković. Ja nisam bio talent poput njih, ali oni su meni posvećivali vrijeme. Morate vidjeti da je neko polje plodno da bi na njemu nešto raslo. Oni su u meni prepoznali nešto drugačije i podijelili sa mnom ta početna znanja. Sve što ja danas mogu prenijeti dalje zapravo je nadogradnja onoga što su Zdenko i Đorđe usadili u mene. Isto će biti i s novim generacijama. Oni će jednog dana nadograditi nešto svoje. Jer da nije bilo Johanna Sebastiana Bacha, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena, Pjotra Iljiča Čajkovskog ili Giacoma Puccinija, ne bi bilo ni Runjića, ni mene. Svi smo nadahnuti tom glazbom. Glazba su tekovine prethodnih cjelina. To je tehnika. Da nije bilo onoga koji je izmislio kotač, kako bi danas rakete letjele na Mjesec?
Možda je danas problem i to što mladi više ne čitaju i nisu zainteresirani za svijet oko sebe kao prije? Neuki su, ali su subverzivni. Nađu svoj svijet i fokusiraju se samo na to. Danas ispod jedne pjesme imate dvadeset autora. Pa tko je tu autor? Jedan radi bas, drugi radi "fill", treći tipka tonove... svi nešto rade za kompjuterom, šute i nemaju komunikaciju. Pitate ih znaju li svirati - ne znaju. A sad očekujemo da će to zamijeniti umjetna inteligencija. Možda i hoće, ako su novi autori ovo što jesu. Ja još uvijek vjerujem u manjinu - u mlade ljude iz cijelog svijeta koji stvarno rade nešto posebno. Kad vidim kako obrađuju moje skladbe i rade kvartete, sekstete... nekad se ni ja ne mogu sjetiti da sam to napisao. Kad vam pijanist iz Irana pošalje poruku i pita gdje može nabaviti note vaših skladbi, onda shvatite kolika je snaga glazbe. Ne možete poslati paket direktno u Iran. Na kraju smo preko Turske organizirali da mu note dođu do ruku. I onda poslije gledate kako oni tamo to sviraju. Dakle, to je ta neka vrsta ljudi na kojoj bi trebala zapravo čitava naša civilizacija počivati.