Dr. Natko Beck jedno je od najomiljenijih lica s malih ekrana i društvenih mreža. Svojim nekonvencionalnim pristupom, u kojem bijelu kutu zamjenjuje razumljivim jezikom i empatijom, Beck već godinama educira javnost i ruši stereotipe o nedodirljivim autoritetima. U ovom razgovoru smo pokušali doznati nešto o njegovim počecima, važnosti zdravstvene pismenosti, ali i o tome kako je buntovni duh iz mladosti oblikovao liječnika kakav je danas.
Već četiri sezone gledamo emisiju "Dr. Beck" na HRT-u; jeste li uopće očekivali takav razvoj situacije nakon što ste postali popularni na društvenim mrežama? Nisam uopće. Društvene mreže sam počeo koristiti jer sam vidio koliko ljudima nedostaju jednostavne i pravodobne zdravstvene informacije. Televizija je došla spontano, svakako kao nadogradnja misije širenja poruka o zdravlju, ali nikad nisam imao plan postati televizijsko lice. Meni je i dalje najvažnije da poruka dođe do ljudi, neovisno o tome je li to Instagram, TikTok ili HRT. I zahvaljujem glavnoj urednici Gordani Narančić Škaljac na prilici i predivnoj suradnji.
Često rušite stereotip o liječniku kao distanciranom i nedostupnom autoritetu. Koliko je takav pristup svjesna odluka, a koliko dio vašeg karaktera? Vjerojatno više karakter nego odluka. Nikad nisam dobro funkcionirao u odnosima u kojima netko mora glumiti autoritet samo zato što ima titulu. Liječnik mora imati znanje i odgovornost, ali pacijent mora imati osjećaj da razgovara s čovjekom. Mislim da se povjerenje puno lakše gradi normalnim razgovorom nego bijelom kutom i ozbiljnim izrazom lica. Iako i bijela kuta ima svoju funkciju.
Dio školovanja proveli ste u Düsseldorfu, u izrazito multikulturalnoj sredini. Kako je to iskustvo oblikovalo vaš pogled na ljude, medicinu i društvo? Kad odrastaš među ljudima različitih jezika, kultura i religija, vrlo rano shvatiš koliko su naše podjele zapravo površne. Ispod svega toga svi ljudi imaju vrlo slične strahove, želje i probleme. Mislim da mi je to kasnije pomoglo i u medicini - manje procjenjuješ ljude prema tome odakle dolaze, a više prema tome tko je čovjek ispred tebe. Ono što sam sigurno naučio u Njemačkoj jest koliko je važno biti aktivan član društva u svakom pogledu. Treba pronaći svoj dio i dio po dio sudjelovati u izgradnji društva.
Kao tinejdžer prošli ste kroz pankersku, repersku i grunge fazu, svirali u hardcore bendu, pa čak i otvorili "birtiju" u školi. Koliko je tog buntovnika ostalo u vama danas? Prilično puno, samo je danas malo funkcionalniji. Glazba je fenomenalan medij koji svakako sudjeluje i u tome kakvi postajemo. I dalje me živciraju autoriteti koji postoje sami sebi svrha i pravila koja se ne mogu objasniti zdravim razumom. Bunt nije nužno rušenje svega oko sebe, više to vidim kao poticaj za akciju; npr. ako ovo možemo napraviti bolje, zašto to onda ne radimo?
Često ističete da njemački obrazovni sustav potiče učenike koji dolaze s idejama. Što hrvatskim školama nedostaje kako bi djecu učile inicijativi i kritičkom razmišljanju? Mislim da djeci premalo dopuštamo da pogriješe. Previše ih učimo da postoji jedan točan odgovor i da je cilj pogoditi što profesor želi čuti. Inicijativa nastaje kada dijete smije imati ideju, pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati. Kritičko razmišljanje ne učimo tako da djeci kažemo što trebaju misliti, nego tako da ih stalno propitkujemo zašto nešto misle i s njima diskutiramo. Zahvalan sam na sjajnim profesorima koje sam imao, pogotovo iz biologije, filozofije i likovnog; to su ljudi koji su me poprilično oblikovali.
Vaš djed Herbert Lukić bio je obiteljski liječnik i radiolog, a vi ste još kao dijete provodili vrijeme u njegovoj ordinaciji. Vjerujete li da svoj poziv biramo svjesno ili nas prema njemu često usmjere iskustva iz djetinjstva? Vjerojatno oboje. Mi volimo naknadno racionalizirati svoje životne odluke, sve razumjeti i imati pod kontrolom, ali puno toga što nam se čini našim izborom nastalo je mnogo ranije. Meni je medicina od djetinjstva bila nešto normalno i blisko, a ne apstraktna profesija. Sigurno je to ostavilo trag, čak i ako toga tada nisam bio svjestan.
U početku ste razmišljali o studiju genetike. Što vas je na kraju privuklo upravo humanističkoj strani medicine i neposrednom radu s pacijentima? Genetika me fascinirala kao znanost; u 90-ima je to bio novi svemir koji se otvorio, tako da me jako privlačilo. Shvatio sam da to mogu kroz medicinu, a iskreno, htio sam sve odgovore o tijelu, mozgu i tome zašto smo takvi. Medicina ima nešto što čista znanost nema - čovjeka s druge strane stola. Možeš imati najzanimljiviji biološki problem na svijetu, ali kada ispred tebe sjedi netko tko se boji za svoje dijete ili za vlastiti život, stvari odmah dobiju drugu dimenziju. Taj ljudski dio medicine mi je s vremenom postao sve važniji i zapravo me potpuno odmaknuo od znanosti. Živim praksu.
Dr. Andriju Štampara nazivate svojim "svecem". Kako njegov postulat da liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, izgleda u suvremenom hrvatskom zdravstvu? Štampar je bio velikan svog vremena, s manama i mnogim vrlinama. Kad nekog stavimo u rang "sveca", onda zapravo gledamo ideju te osobe, misiju i ono što je pozitivno pomaknuo u svijetu, a toga je kod Štampara bilo jako puno. Govorio je, između ostalog, da liječnik mora ići tamo gdje su ljudi. Danas su ljudi, sviđalo se nama to ili ne, velik dio dana na društvenim mrežama. Zato mislim da liječnik koji javno komunicira o zdravlju zapravo radi vrlo štamparovski posao. Ne možemo očekivati da će svi građani sami doći do kvalitetne informacije; kvalitetna informacija mora doći do njih.
Na ljetovanje u Bol godinama nosite prijenosni ultrazvuk i besplatno pregledavate mještane. Kako je nastala ta ideja i sjećate li se pregleda koji vam se posebno urezao u pamćenje? Počelo je vrlo jednostavno: imam uređaj, znam ga koristiti i oko mene postoje ljudi kojima pregled možda nije lako dostupan. Kad to tako postaviš, teško je pronaći dobar razlog da ništa ne napraviš. Bio sam prije toga i u ženskom zatvoru u Požegi i na još par mjesta, sela, te pregledavao ljude. Bol se dogodio spontano, a sad je već tradicija. Najviše mi ostanu u glavi ljudi kod kojih pronađemo nešto što nisu očekivali i zahvaljujući tome ih usmjerimo na daljnju obradu; tada vidiš koliko mala intervencija može imati velik učinak.
Postavljanjem improvizirane ordinacije na plaži doslovno ste medicinu približili ljudima. Zašto takvi modeli nisu češći u udaljenim i slabije dostupnim dijelovima Hrvatske? Zato što je zdravstveni sustav još uvijek uglavnom organiziran tako da čovjek dolazi prema sustavu, umjesto da sustav ponekad ode prema čovjeku. Unazad godinu, dvije vidim da postoje i mobilne ambulante za neke izoliranije dijelove naše zemlje, ali to naravno i dalje nije dovoljno, iako je početak. Uvijek ispaštaju najudaljeniji i najbolesniji. Kako bi moj mentor prof. Džakula rekao: "Tko će pelene mijenjati?" To pitanje treba imati na umu kod slaganja sustava. Danas imamo prijenosne ultrazvuke, telemedicinu i cijeli niz tehnologija koje to mogu promijeniti. Za neke preglede više stvarno ne trebate veliku bolnicu; trebate liječnika, uređaj i dobru organizaciju. Zbog manjka kadra u sustavu ili njegovog grupiranja imamo raznih problema, ali to je fluidan sustav i tako se na jednoj strani problem rješava, a na drugoj nastaje. Imam vjere da će budućnost i tehnologija napraviti više mjesta za mijenjanje pelena.
U kaznionici u Požegi pregledali ste 77 žena i kod velikog broja uočili probleme sa štitnjačom. Što vam je to iskustvo otkrilo o zdravstvenoj skrbi za zatvorenike i druge društveno zanemarene skupine? Smatrate li njih i dalje zanemarenom skupinom ili danas postoji netko tko je potrebitiji? Pokazalo mi je koliko lako neke skupine postanu nevidljive. Zdravlje čovjeka ne prestaje biti važno zato što je završio u zatvoru, nema novca, živi daleko od bolnice ili se nalazi na margini društva. Tko je danas najzanemareniji, teško je svesti na jednu skupinu, ali gotovo uvijek su najugroženiji oni koji imaju najmanje mogućnosti sami se izboriti za sebe. U prošlom odgovoru sam već natuknuo da su to pretežno marginalizirani ljudi, često stariji ili onemoćali, na periferiji. Oni nam moraju biti mjerilo toga kako društvo funkcionira.
Rekli ste da postoji snažna povezanost između dugotrajne psihičke traume i tjelesnih bolesti. Pridaje li hrvatski zdravstveni sustav toj vezi dovoljno pozornosti? Mislim da još uvijek premalo. Psihosomatika nije znak da je netko lud, nego da je čovjek normalno biološko biće u kojem mozak i tijelo neprestano komuniciraju. Stres, usamljenost, strah ili ekonomska nesigurnost mogu se vrlo stvarno manifestirati kroz bol, nesanicu, probavne tegobe ili brojne druge simptome. Moramo prestati dijeliti čovjeka na "glavu" i "tijelo" kao da su to dva odvojena sustava. No, da bismo napravili taj iskorak, moramo prvo sanirati dio po dio, tako da to nije jedna promjena, nego uštimavanje prema sustavu budućnosti. Kako da čovjek bude zdrav ako strepi što će mu dijete sutra jesti? Puno je stvari nužno tu; mislim da je medicini najmanji problem taj zaokret, ali drugi dijelovi moraju pratiti.
Instagram ste pokrenuli kako biste na česta pitanja roditelja odgovorili široj publici. Koje su zdravstvene zablude među građanima najtvrdokornije i najteže ih je ispraviti? Najtvrdokornije su one koje nude jednostavno objašnjenje za kompliciran problem. Detoks, jedan vitamin koji rješava sve, jedan "otrov" koji je kriv za sve bolesti ili ideja da postoji neka tajna koju liječnici skrivaju. Medicina je ljudima često frustrirajuća upravo zato što odgovor glasi: ovisi. Ali stvarnost je najčešće složenija od viralnog videa od trideset sekundi. Većina naših zdravstvenih boljki toliko je multifaktorska da treba nekolicina eksperata da uopće obuhvate problem. Taj komplicirani dio je nešto što "druga strana" koristi da pojednostavi, napravi jaz i usmjeri na svoje prodajne kanale.
U jednoj epizodi emisije pričali ste o fenomenu da danas ljudi znaju doći doktoru s dijagnozom s Googlea, a to liječnici često spominju kao veliki problem. Ne može se nekoga natjerati da ne gugla simptome i ne dolazi do zaključka da ima rak, ali kako pomoći ljudima koji su anksiozni, pogotovo oko zdravstvenih pitanja? Uz današnju tehnologiju to je pitanje realno zastarjelo jer odgovori u tražilicama već koriste umjetnu inteligenciju, koja više ne podliježe istim algoritmima kao tražilice prije. Ne možemo ljudima zabraniti, niti mislim da trebamo, traženje odgovora na njihova pitanja. Cilj je naučiti ljude kako tražiti informacije i kada ih prestati tražiti. Isto vrijedi i za liječnike.
Žene na TikToku, ponajviše u Americi, često se žale da dođu kod doktora koji im kao jedino rješenje nekog problema daje opciju skidanja kilograma. Zašto je pretilost tako opasna i zašto smo kao vrsta sve deblji i deblji; jesu li lijekovi za mršavljenje jedina opcija da to stane? Kad sam studirao, masna jetra bila je nešto što smo uglavnom povezivali s alkoholizmom. Danas je viđamo kod ogromnog broja ljudi, čak i djece, kao posljedicu metaboličkog viška. Naše se tijelo nije bitno promijenilo, ali okoliš jest: kalorije su jeftine, dostupne i stalno nam se nude, a krećemo se manje nego ikad! Lijekovi za debljinu veliki su medicinski napredak i nekim ljudima doslovno mijenjaju život, ali naravno da nisu jedino rješenje. Pretilost je rezultat biologije, okoliša, psihologije i društva, pa odgovor dugoročno mora biti jednako širok. Lijekovi su sad prva faza spašavanja onih kojima trebaju.
Kažete da nemate samo pratitelje, nego ljude koji su u stvarnoj interakciji s vama. Gdje povlačite granicu između javnog educiranja i individualnog liječničkog savjetovanja preko društvenih mreža? Granica je prilično jasna: mogu objasniti ili probati objasniti medicinski problem, ali ne mogu odgovorno liječiti čovjeka kojeg nisam pregledao i čiju anamnezu ne znam. Društvene mreže mogu pomoći čovjeku da shvati treba li reagirati i kome se obratiti. Ali dijagnoza u inboxu na temelju dvije rečenice i mutne fotografije nije medicina. Ono što radim jest da ohrabrim ljude s upitima da se jave liječniku ili ih usmjerim u pravom smjeru; zapravo se radi opet o zdravstvenoj pismenosti.
Zdravstvene teme na društvenim mrežama često se pojednostavljuju radi pregleda i popularnosti. Može li se složena medicina približiti publici, a da se pritom ne izgubi stručna preciznost? Može, ali pojednostaviti nije isto što i banalizirati. Moj posao nije građaninu održati predavanje iz udžbenika, nego izvući ono najvažnije i objasniti mu to jezikom koji razumije. Ako nakon objašnjenja čovjek razumije problem bolje, a nismo mu pritom lagali ili izostavili nešto ključno, napravili smo dobru zdravstvenu komunikaciju.
U emisiji "Dr. Beck" nastojite podizati zdravstvenu pismenost građana. Koliko hrvatski građani danas razumiju osnovne informacije o lijekovima, nalazima i simptomima bolesti? Premalo, ali problem nije samo na građanima. Mi liječnici često pretpostavljamo da je čovjek razumio ono što smo mu rekli. Nekad ni pisana uputa nije dovoljno jasna, a kamoli pet rečenica izgovorenih na izlasku iz ambulante. Zdravstvena pismenost znači znati prepoznati problem, pravilno uzeti lijek, razumjeti nalaz i snaći se u sustavu. To bismo trebali učiti od vrtića, jednako kao digitalnu, građansku ili financijsku pismenost.
Dr. Oza navodite kao primjer modela koji želite izbjeći. Kako prepoznati trenutak u kojem liječnik-komunikator prestaje služiti javnom interesu i počinje služiti komercijalnim interesima? Komercijalna suradnja sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada novac počne određivati što liječnik govori kao medicinsku činjenicu. Ako proizvod mora biti dobar zato što je netko platio objavu, izgubili smo kompas. Liječnik koji komunicira javno mora moći reći i sponzoru i publici: "Ovo ima dokaze, ovo nema, a ovo jednostavno ne znam." Čim to više ne možeš napraviti, postao si trgovac u kuti. Prodaja liječnicima ne čini dobro, barem ja tako mislim.
Rekli ste da je čovjek najvrjedniji svojoj obitelji i društvu kada radi na tome da postane dobar čovjek. Što za vas danas znači biti dobar liječnik, otac i čovjek i u čemu još želite biti bolji? Za mene je zajednički nazivnik tih stvari prisutnost. Kao liječnik trebaš stvarno čuti čovjeka ispred sebe, biti fokusiran na sliku ili pretragu; kao otac biti prisutan svom djetetu, sudjelovati u njegovu životu, a kao čovjek pokušavati ne biti govno prema drugima i prema sebi. Ne mislim da se dobrota mjeri time koliko si savršen. Više time koliko si spreman priznati pogrešku, učiti i sutra napraviti nešto malo bolje nego danas. Tu još imam dosta posla… i neka je tako.