Nakon vijesti o smrti književnice Vedrane Rudan, od nje se emotivnom objavom oprostila i Severina, koja je s njom godinama bila bliska. Prisjetila se njihovih razgovora, zajedničkih trenutaka, ali i posljednjih mjeseci života književnice koja se do posljednjeg trenutka nije odrekla svog prepoznatljivog humora i borbenosti. "Otišla je – kako nestvarno. Pa ona ne može otići. Ona je pobijedila sve što joj je ovaj prokleti život stavio na put. I trnje i batine i ljubavi i ponižavanja i cipelarenja i prijetnje… Ona je ustajala postojano i gipko, lupala je šamare kad je trebalo (verbalne, naravno), pa i svojoj bolesti (stvarno). Obarala ju je na pod, šutirala i ustajala. Vedrana moja. Ljubavi naša – heroino bez dlake na dugačkoj jezičini. Vještica koja je bacala kroz pero čarolije koje je upijao svaki papir. Kada je sve krenulo – žena me zvala ljuta kao pas. Ne na bolest, ne na tu tumorčinu. Ne, bila je ljuta jer žene u bolnici imaju plastične kušine (jastuke).
- "Seve, spavaju na kušinima koji ih znoje, možemo nabaviti za bolnicu kušine? Žao mi je žena". - "Vedrana, kako ste Vi, treba li nešto?", pitala sam jedva suzdržavajući suze koje su samo tekle. - "Ništa, Seve, jebi im i dalje mater svima." Odbio joj je HZZO u jednom trenutku podmiriti trošak nekog liječenja. Htjela sam, plakala sam joj, da organiziramo prikupljanje. Zabranila mi je bez da s njom možeš u raspravu. Kušine smo odmah kupili, zajedno s jastučnicama, i dostavili. Samo to joj je bilo bitno. I kako sestre po bolnicama padaju s nogu. Patila je u sebi, a nama je nastavljala davati sebe. Mene je uvijek zvala nakon mojih sranja: "Mala, pisat ću opet o tebi! Neće zlikovci…", napisala je u uvode svoje objave pjevačica te nastavila:
"Djevojko naša u zagrljaju metastaza, bol je prestala za tebe. Počinje za nas. Nisi znala kako se oprostiti sa Slavenkom koja je otišla u lipnju. Tako se ja mučim kako se oprostiti s tobom kad ne želim oproštaj… Želim se s tobom još smijati, iako si to tako nerado radila. Imala si i pravo; ništa kod nas ni nije smiješno… Tijekom nekog od zadnjih razgovora si mi rekla da si objavila knjigu i da ju ne možeš "rakasta" promovirat. Rekla sam "ja ću" i ponijela je na put. Otvorim prvu stranu, a naslov tog ulomka je bio 'Severina, Tito, jahta i ja'… i unutra napiše "…da ja imam takav film, ja bih ga puštala prije Dnevnika". Pa 'ko je ne bi obožava'. Eto, kupite tu knjigu, dobro će vas nasmijat. Voljela me, al' kad sam joj jednom na kraju razgovora rekla "Volim te", kaže ona: "Samo me nemoj ti voljeti, vidi kako su završili oni jadnici koje si ti voljela…" Pa 'ko je ne bi obožava'".
Krpa nađe zakrpu