Zašto je Netflixova, u suštini tinejdžerska serija "Ginny & Georgia" tako popularna na svim kontinentima? Zašto je tri sezone te serije pogledalo gotovo stotinu milijuna Netflixovih pretplatnika diljem svijeta (i kod nas je sad na broju jedan gledanosti)? A zašto si uopće postavljam to pitanje za jednu zabavnu seriju? Neizmjerno mi je zanimljivo kako može serija, koja se suštinski bavi s obitelji, odrastanjem, moralnim dvojbama, građanskim vrijednostima… biti tako popularna kad je glavna junakinja Georgia nevjerojatno moralno, juridički i na svaki drugi način upitna osoba kojoj je mjesto u zatvoru, a ne uz svoju djecu, u idiličnom malom mjestu američke suburbije. U jednom trenutku, svjedok na sudu proglašava je čak serijskim ubojicom, no svi u njezinu životu koji je vole, kao i mi, njezina publika, od nje ipak ne odustajemo.
Taj problem osobnog, etičkog identiteta, tko su zapravo njih dvije, majka i kći tinejdžerica, sama Georgia na početku serije olako odbacuje pa vedro i frivolno konstatira da su ona i njezina kći Virginia Ginny kao Gilmorice, samo s većim grudima. Serija "Gilmorice", jedna od najpopularnijih američkih TV serija svih vremena, koja je uspjela trajati sedam sezona i više od 150 epizoda, bila je zaista umivena slika života u američkoj idili, sa savršenim, moralno i na svaki drugi način ispravnim, simpatičnim, pametnim, pozitivnim junakinjama.
Zašto Gilmorice s većim grudima? Za Georgiju, sve je u izgledu. To što je seksi i pravi se da je rođena južnjačka dama, uvijek dotjerana, pristojna i obožava muškarce, to je njezin kapital s kojim se probijala kroz život od 15. godine, otkad je postala mama. Doduše, ona je i veoma bistra, jako brzo uči, ali posve je neobrazovana. Dok je sama bila tinejdžerica koja je prekinula školovanje na početku srednje škole, u raznim flashbackovima, vidimo da ne zna što je to Prag, tko je Kerouac ili neki drugi pisac. No, sve te rupe u znanju, kako se nekad govorilo, osmotski je prebrodila.
Što se promijenilo u dvadeset i pet godina, otkad su se pojavile Gilmorice, da svi prihvaćamo da su Gilmorice 2.0, taj današnji obiteljski duo duhovitih, vrckavih i inteligentnih žena, ogrezle u zločinu? Gledateljima je, čini se, sasvim prihvatljivo da je majka, koja je svojim životom spremna braniti svoju djecu i obiteljske vrijednosti, ujedno odmetnica, prava antijunakinja koja zakone modelira prema svojim potrebama. Što je to osjetila u današnjem društvu 37-godišnja autorica serije Sarah Lampert, donedavno potpuno neiskusna scenaristica, da je zaključila da sa svojim junacima može ići u tom čudnom smjeru? Dodat ću ipak da Lampert uspjeh nije samo tako pao u krilo. Ona se ipak od fakulteta pokušavala baviti pisanjem televizijskih scenarija i čak na nekom otvorenom natječaju za nove mlade scenarističke kadrove pradavno ponudila ideju za seriju koju ću prevesti kao "Volim faks", koja nikad nije realizirana. U međuvremenu, samo se prebacila na nešto mlađe junake i odlučila svoju seriju povezati s "Gilmoricama" na posve neočekivan način.
Sarah Lampert je talentirana scenaristica koja je sa svojom ekipom televizijskih pisaca uspjela smisliti brojne one-linere, kako to zovu na engleskom, duhovite, kratke replike, verbalna prepucavanja i šlagfertig odgovore pametnih gimnazijalaca i nepobjedive, neuništive Georgije. U jednom trenutku - jer serija se podosta bavi modernim temama koje proizlaze iz američke DEI politike (akronim stoji za diversity, equity i inclusion, dakle, kulturološku i rasnu raznolikost, jednakost ne samo u šansama već i ishodima te uključivost u društvene i radne procese) - mulatkinja Ginny prepucava se sa svojim dečkom, napola Azijatom, oko toga koja je rasna manjina u Americi ugroženija, njegova ili njezina? Treba li ona automatski kao crnkinja biti nagrađena za svoj biografski esej i tako steći bodove za upis na fakultet ili ta nagrada ipak pripada njemu. On to njihovo prepucavanje duhovito nazove takmičenjem u "olimpijskoj disciplini rasne potlačenosti". Jako je odjeknula i zafrkancija s najuspješnijom pop zvijezdom našeg vremena, kad jedna gimnazijalka kaže drugoj kako frajere brzo i lako mijenja poput Taylor Swift…
Osnovna premisa serije, koju se pije kao čašu vode, nije realistična: danas zapravo uspješna i bogata Georgia odrastala je kao najgora žrtva obitelji "bijelog smeća", kako to u Americi nediplomatično zovu, u nekoj jezivo uništenoj obitelji u Alabami, s majkom ovisnicom i očuhom seksualnim zlostavljačem. Ona bježi od kuće, ostaje trudna s ambicioznim crnim umjetnikom Zionom kad joj je samo 15 godina, njemu tek dvije godine više… Kako to već mora biti u današnjim politički korektnim serijama, njegova crna obitelj je prava građanska obitelj, od njega se očekuje da završi fakultet, da bude solidan i uspješan kao i njegovi roditelji. Oni inicijalno prihvaćaju njegovu mladu, siromašnu bijelu djevojku, no ipak odlučuju da oni moraju dobiti skrbništvo nad njezinom kćerkom jer je ona kao "bijelo smeće" ne može odgajati.
Georgia opet bježi i pokušava preživjeti na sve moguće nezakonite načine kao prava odmetnica, s nekom bajkerskom bandom, nikad bez pištolja, uvijek spremna krasti, lagati, osvajati muškarce i ubijati da bi njezina mala Ginny ostala s njom i pristojno živjela. U međuvremenu, ona dobiva i sina Austina - toliko je njezin život iskorijenjen od obitelji i povezan isključivo s bježanjem da i ona i djeca nose imena po gradovima ili državama u kojima su se zatekli kad je mijenjala svoj identitet ili njih rađala…
Sve ovo što sam ispričala tek je premisa i nikome neće pokvariti eventualno gledanje te serije, koja započinje kad je Ginny tinejdžerica, a njezin mali brat ima devet godina. Čitavu pretpovijest saznajemo iz kratkih flashbackova, retrospektivnih sjećanja i mora koje neprestano muče i Georgiju i Ginny (začudo, flashbackovi nisu nesnosno loše snimljeni kao u mnogim serijama). Sve sam to prepričala da pokažem da su za Georgiju glavna i jedina vjera njezina djeca, dakle obitelj. Georgia je iznad svega posvećena obiteljskim vrijednostima koje jedina u seriji nikad zapravo nije živjela, bez obzira na svoje brojne ljubavne veze i brakove.
Na početku serije doseljava se u bogataško malo mjesto, predgrađe "aristokratskog Bostona", posvećeno tim vrijednostima kojima stremi, samo zato što je kao mlada odmetnica u drugom stanju slučajno na autobusnoj stanici upoznala jednog tinejdžera iz tog mjesta, koji je bio na školskom putovanju. Naročito dirljiv detalj iz tih Georgijinih putešestvija jugom Amerike upravo je toplina i pomoć koju je neočekivano dobila od tog indijskog dječaka, koji joj je bez riječi dao pola svojeg sendviča jer je vidio da je gladna i ostavio joj svoje šminkerske i skupe naočale Ray Ban, koje ona otada, kroz sve svoje selidbe, čuva kao talisman topline i ljudskosti, ali i kao prvu skupu stvar koju je u životu imala.
Dakako, Georgia je naučila da su uz bogomdanu ljepotu, njezina najvažnija životna oružja šminka i seksi odjeća i to oružje bezočno koristi u svim svojim životnim bitkama. Njezina kći, koja se na početku serije odijeva kao hipi, kojoj je stalo samo do knjiga i tatinih pisama s putovanja po svijetu, uz nju s vremenom nauči da u životu svi nose masku, a najbolja maska je skupa, uredna, građanska odjeća i neprimjetna, ali zato elegantna šminka, što kasnije koristi za svoje pojavljivanje na sudu.
Antijunaci, junaci koji odbacuju vrijednosti kulture u kojoj odrastaju, koji odbacuju zakone i pravila i žive po svom, prisutni su u književnosti doslovno stoljećima. No, do sada, nekako, svi ti antijunaci, buntovnici s razlogom ili bez njega, živjeli su i željeli živjeti u svojim izdvojenim svjetovima s drugačijim pravilima. No, uvijek smo kao čitatelji ili gledatelji znali da oni igraju na sve ili ništa i da su de facto svojim odmetništvom pristali na to da ubrzo završe ubijeni. Kao Thelma i Louise. Sjetimo se pradavnog Pennovog biografskog filma "Bonnie i Clyde" iz 1967. To je film napravljen po istinitim događajima o pravim odmetnicima od zakona koji su sa svojom bandom lopova krali na vrhuncu Američke velike depresije, kad se činilo da drugog izlaza ni nemaju pa odlučuju barem kratko živjeti kao lavovi.
Gotovo identičnu stvar napravio je Taylor Sheridan sa svojim scenarijem za film "Sve ili ništa" (2016.). Sam prijevod imena filma opet jasno prenosi tu antiherojsku premisu: dva brata, kojima se čini da nemaju što izgubiti jer su ionako financijski i moralno uništeni, pljačkaju da bi nekako sačuvali svoju obiteljsku farmu koju im treba preuzeti banka. Oni to čine za svoju obitelj, svjesni da vjerojatno neće izvući žive glave. Antijunaci koje smo obožavali glavni su junaci i sage o obitelji mafijaškog "kuma" Corleonea, tu je i mafijaš Soprano, potom Walter White iz serije "Na putu prema dolje" (prijevod originala "Breaking Bad" ponovno sve kaže). I u seriji "Male laži", smještenoj u kalifornijskoj bogataškoj idili, opet prihvaćamo premisu da su glavne junakinje imale moralno pravo uzeti zakon u svoje ruke i ubiti nasilnika. Tu je i relativno recentna serija "Barry" o plaćenom ubojici koji želi postati glumac, tu su nebrojene druge serije, filmovi, romani o antijunacima. Uostalom, čak je i Hamlet antijunak koji zakon uzima u svoje ruke kad vidi da će nepravda pobijediti…
U povijesnim književnim djelima i filmovima antijunaci, očekivano, uglavnom završe ubijeni (kao Hamlet, otrovanom oštricom Laertovog mača, nakon što je cijeli danski dvor ovako ili onako skončao). Ili barem završe u zatvoru. U seriji "Ginny & Georgia" gledateljima se sugerira da je odmetnica Georgia, kao prvo, ljepša i simpatičnija, a potom moralno ispravnija, superiorna ljudima oko sebe. Ona je odmetnica koja je otišla do kraja, a započela kao Arsenova "Djevojka iz moga kraja", koja provodi noć na putu… sa svojim snovima prema svijetu… koja ne da da je slome, otima se i prkosi.
Ginny, u početku moralna vertikala serije, koja naslućuje ponore majčinih smrtnih grijeha i zbog toga je prezire i mrzi, u strahu da će i nju odvući na dno svojim zlokobnim tajnama, polako prihvaća da se i ona kao i majka mora boriti za obitelj svim sredstvima i da će samo tako opstati. Čak i kad djeca tonu u bezakonje i grijeh, kad se majčini grijesi i na njih strmoglavljuju, milijuni gledatelja diljem svijeta prihvaćaju tu premisu - borba za obitelj je jedina važna i u njoj su sva sredstva dopuštena.
Otkud tako pomaknut pogled na konzervativne obiteljske vrijednosti? Ja to pripisujem društvenoj truleži, recimo Seanu Combsu, odnosno P. Diddyju, ili kako li se sad zove.
Na suđenje tom ultrabogatom glazbeniku, prijatelju velikih hollywoodskih i glazbenih zvijezda, ali i prijatelju mnogih američkih političara koji su dolazili na njegove partyje od devedesetih do danas, čekalo se desetljećima, a navodno su sve te godine "svi sve znali"... Čeka ga deset sudskih parnica koje su pokrenuli ljudi koji ga optužuju za neprimjereno seksualno ponašanje i silovanja, a tu je i optužba državnog odvjetnika odnosno institucije Homeland Security za najgore zločine našeg vremena, trgovanje ljudima za seksualnu eksploataciju te organizirani kriminal i kriminalno udruživanje.
Taj proces protiv Diddyja, nakon sličnog procesa protiv Jeffreyja Epsteina, organizatora prostitucijskog lanca za bogate i slavne, čak i nakon procesa protiv hollywoodskog filmskog moćnika i tajkuna Weinsteina, pokazuje zastrašujuće zastranjenje američkog društva. (Ne da mislim da je u Kini ili Europi puno bolje!)
Svim tim zločincima desetljećima se gledalo kroz prste - zbog novca i političkih veza. Nitko se Diddyju nije usudio suprotstaviti, bez obzira na snimke i svjedoke neviđenih seksualnih opačina, orgija sa silovanjima i muškaraca i žena. U društvu spektakla, u kojem je novac sa statusom zvijezde ono što može osigurati da za nekoga zakoni ne važe, Ginny je junakinja. Ona se bori sama, bez pomoći velikog novca i političara (Diddy je navodno bio blizak s Obamom, Epstein s Clintonom i Trumpom) - pa se mora za svoje mlade boriti kao lavica, gristi i ubijati kad je potrebno.
Autorica serije kao da poručuje da se svi bore nezakonitim sredstvima, no dok se većina bori za neshvatljivo pervertirane užitke s tolikim količinama droge da sudionici gube pamet, njezina junakinja barem se bori za prave vrijednosti i preživljavanje svoje obitelji. Za mene je jedno istraživanje iz 2022. nestranačke agencije Pew Research bilo poput hladnog tuša. Nevjerojatnih 65 posto crnih omladinaca u SAD-u opisali su selebritije kao svoje najvažnije moralne i životne uzore. Znači, mladi ljudi koji bi trebali stremiti uspjehu i priznanju u društvu ne vide kao svoje uzore dostojanstvene, radine, intelektualne figure s jasnim etičkim pozivom za rad na dobrobiti društva, nego ljude poput Diddyja, povezane s politikom i show biznisom, koji su naoko zaista ostvarili američki san: krenuli su s dna, s puno talenta zaradili su golemi novac, dospjeli do vrha - i sad se valjaju u blatu najnižih pobuda. Na žalost, nisam vidjela istraživanje za sve mlade Amerikance, no bojim se da su rezultati podjednaki. Ne znam što da kažem, u tom kontekstu Georgia se zaista čini kao osoba čije grijehe treba nekako prihvatiti i prikriti.