Lisinski zna biti sve i svašta, ali rijetko kad se ovakav spektakl može vidjeti u koncertnoj dvorani. Simbolično, koncertna dvorana dobila je ime po skladatelju prve hrvatske opere Ljubav i zloba, a u nedjelju navečer Lisinski je bio pun ljubavi i nimalo zlobe, za što su zaslužni bili svi oni kojima su Zagreb i Dinamo puno više od grada i nogometnog kluba. Drugo izdanje humanitarnog koncerta Veliko purgersko srce, u organizaciji Dinamove zaklade Nema predaje, još jednom je pokazalo koliko se toga može napraviti kada se spoje plemenita ideja i pravi ljudi.
Bilo je zanimljivo gledati kako se okuplja publika ispred Lisinskog. Šarolika publika, od 9 do 99, a opet svi jednaki “u plavom”. Stariji su komentirali “kak se Štef Lamza ni promenil”, oni u srednjim godinama su gledali kako da “užicaju” selfi s legendama voljenog kluba, a najmlađi su, uz neizostavne šalove oko vrata, upijali atmosferu i uživali u svemu. Samo iz tih par scena iz predvorja bilo je jasno da to nije bio još jedna koncert, već nešto više.
Sam program je krenuo bez velike pompe, glazba je bila u fokusu, ali zajedničko svemu je ipak bio mentalitet i emocija Zagreba i Dinama. Na pozornici je ukupno bilo 151 izvođač, a imena nisu trebala pretjeranu najavu, od Zdenke Kovačićek, Ante Gele, Matije Cveka, Neki to vole vruće, Corto, Jurice Pađen, Renata Metessia, Roberta Marekovića, zagrebačkih anđela, ZET puhački orkestar...
Program je majstorski režirao Krešimir Dolenčić, pjesme su se nadovezivale jedna na drugu, prirodno i bez forsiranja, a publika je repertoar znala na pamet, skoro kao da su izvođači ispunjavali želje publike. Gost iznenađenja bila je Tajči, a Matija Cvek je premijerno izveo pjesmu Dinamo, Dinamo, koju je prije 61 godine izvela još jedna legenda, neponovljivi Mister Morgen, Ivo Robić i potom nigdje nije bila javno izvedena. Posebno je dobro funkcionirala ravnoteža između ozbiljnijih trenutaka i onih opuštenijih, sve je imalo mjeru, što je u ovakvim večerima rijetkost. Možda je najbolji opis reakcija publike spontanost, jer nije bilo osjećaja da se mora ustati na neku pjesmu ili pljeskati kada netko nešto izgovori, publika je reagirala “kao jedan” od početka do kraja.
Legende u publici
Jedan detalj večeri bila je prisutnost Dinamovih legendi i ponašanje dostojno njihovih veličina. Iako se radio o ljudima koje su svi u dvorani bezbroj puta gledali na TV-u, plakali s njim, veselili se i koje bi na cesti svaki “purger” tražio autogram i sliku, oni su odlučili ne biti u prvom planu. Nije bilo guranja pred reflektore, pretjeranog poziranja i zahtjeva, ali njihova prisutnost davala je dodatnu težinu cijelom događaju. Boban, Zajec, Marić, Šokota, Vlaović, Mujčin, Deverić, Mustedanagić i legendarni centarfor Cerin (koja bi to postava bila da su igrali u isto vrijeme) te ostali bili su kao i svi ostali dio publike, dio ove lijepe priče, dio iste ideje zbog koje su svi došli. Upravo ta nenametljivost možda je i najveća uspomena koju smo ponijeli s te večeri, Dinamo ispred svih i Dinamo za sve one kojima je pomoć najpotrebnija.
Humanitarni dio programa predstavio je akcije koje je Zaklada provodila tijekom godine – od pomoći najmlađima, preko zdravstvenih projekata, do podrške onima kojima je sport i škola često teži put nego drugima, a na pozornici su bili i sudionici tih priča, što je cijelom koncertu dalo dodatnu vjerodostojnost.
A kao i na utakmicama, kako je večer odmicala, atmosfera je postajala sve opuštenija. “Pred sučev zvižduk”, kada su se svi izvođači na kraju okupili na pozornici i kada je dvoranom krenulo “Veseli se Zagreb naš”, Lisinski je na trenutak stvarno podsjetio na Maksimir. Ne samo zbog glasnoće, nego zbog osjećaja zajedništva s tribina.
Više od koncerta
Dinamova zaklada Nema predaje još je jednom pokazala da se humanitarni rad može raditi dostojanstveno i bez patetike, a da pritom zadrži identitet kluba i grada iz kojeg dolazi.
Kad se nakon koncerta izašlo iz Lisinskog, nije bilo osjećaja da je večer završila, nego da je nešto zaokruženo. Ljudi su se zadržavali, razgovarali, komentirali pjesme i cijelu humanitarnu akciju. Nije se pričalo o tome tko je bio najbolji, nego o tome kako je cijela priča imala smisla.
U današnje doba sebičnosti i ružnih vijesti koje nam dolaze sa svih strana, trebao nam je svima ovakav podsjetnik da malim djelima možemo promijeniti društvo. Veliko purgersko srce nije pokušalo biti spektakl i upravo u tome je uspjeh akcije. Bila je to večer u kojoj su se Zagreb, Dinamo i humanost susreli bez velikih riječi, ali s jasnom porukom: kad se držiš svojih vrijednosti, rezultat dođe sam.