Hrvatski glumac Josip Ledina , poznat publici po ulogama u popularnim serijama "Crno-bijeli svijet" i "Greek Salad" , nedavno je završio snimanje svog prvog dugometražnog filma na francuskom jeziku. Film, u režiji uglednog Cédrica Jimeneza, donosi suradnju s pravom francuskom ikonom Gillesom Lelloucheom koji je glumio u filmovima "Neobuzdani" i "Kuća uz more". Ova suradnja predstavlja prekretnicu u njegovoj karijeri, otvarajući mu vrata prema elitnim europskim filmskim projektima. Uz internacionalni uspjeh Ledina je nedavno dobila i Večernjakovu domovnicu 2025. koju dodjeljuju Večernji list i Fenix-magazin .
Poznati glumac dobio ju je u kategoriji „Gluma“, odnosno za najpopularnijeg glumca u hrvatskom iseljeništvu prema odluci čitatelja. Tu nagradu, kaže, posebno cijeni. - Presretan sam što sam dobitnik Večernjakove domovnice , pogotovo jer nagrada dolazi od čitatelja, odnosno od naroda. To mi je potvrda da, iako sam tek na početku karijere, moj umjetnički rad prate i cijene. Ova nagrada je vjetar u leđa i svjetionik na nemirnoj pučini filmske industrije - kaže Josip Ledina.
Igrali ste u serijama u Crno-bijelom svijetu, Šutnja, Mrkomir, Dar Mar, filmu Šesti Autobus…
Svakako da su me svi projekti formirali jer sam ih većinom snimao dok sam još bio student glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, i svako iskustvo ispred kamere za mene bilo je dragocjeno. Imao sam čast naučiti od starijih glumaca, i upijao sam znanje na svakom koraku. Ipak, moram priznati da me Akademija najviše formirala, pogotovo suradnje s odsjekom filmske režije. „Brusio“ sam zanat u preko 20 kratkometražnih filmova i vježbi studenata režije, i tu se nekako otkrio taj moj „nerv“ za glumu pred kamerom. Moram priznati da su me njihovi mentori, redatelji Zvone Jurić i Antonio Nuić, uveli u svijet filmske glume i da ih i dan danas smatram svojim mentorima i prijateljima po čij se savjet rado vraćam.
Što vas je potaknulo da pređete s hrvatskim kazališnim i televizijskim projektima na međunarodnu suradnju u Francuskoj?
Potaknula me sudbina haha, nisam ni pomišljao o takvom pothvatu dok se nije dogodila serija Salade Grecque. Iako Amazonov projekt nije došao iz vedra neba, već su mi tijekom Akademije stariji kolege glumci savjetovali da imam potencijal za internacionalnu scenu, tako da sam već u zadnjoj godini akademije imao Agenta za internacionalne projekte. Iako sam trenutno u Parizu, drago mi je kazati da uspijevam i dalje biti aktivan na hrvatskoj kazališnoj i filmskoj sceni. Upravo sam se vratio sa snimanja nove HRT-ove serije redatelja Gorana Kulenovića, s kojim već godinama surađujem i imamo odličan odnos, koji počinje s emitiranjem na jesen. Meni kao umjetniku, od neprocjenjive je važnosti i dalje igrati na svom materinjem jeziku te tako jačati svoj umjetnički identitet.
Kakav je život u Parizu?
Život u Parizu je jedna velika avantura. Trenutno je moj život prepun zgoda i nezgoda, smiješnih i bolnih, ali u cjelini on jest punokrvan i autentičan. Pariški mi bulevari iz dana u dan donose neke nove priče, susrete, prilike, iskustva, lekcije. Toliko se sve brzo odvija i mijenja, ponekad mi se čini da je moj život napeti akcijski film, a ja još ni tekst naučio nisam… Ne smijem vam puno otkrivati, jer pišem monodramu inspiriranu životom u Parizu i nadam se da ću se u narednim godinama postaviti na zagrebačke kazališne daske. Mnoge kazališne redatelje intrigiraju moj život u Parizu pa već imam par zainteresiranih kako bismo ovu moju životnu avanturu poklonili publici na daskama koje život znače.
Rođeni ste u Splitu, što Vam najviše nedostaje iz domovine kad ste u inozemstvu?
Rođen i odrastao u Splitu, živio u Zagrebu i Osijeku. Svi koji me znaju, znaju da je za mene život sloboda otkrivanja i traganja, i da me uvijek privlačilo ono nepoznato, tako da ja nisam tip osobe koja može živjeti cijeli život na jednom mjestu. Ja sam neka velika ptica od dva metra koja voli letjeti širom svijeta, ali isto tako najljepše je sletjeti u svoje gnijezdo. Teško je riječima opisati koliko volim Hrvatsku, našu kulturu, mentalitet, običaje... Ne mogu reći da mi nešto nedostaje, ali mogu reći da sam tek sada uistinu zahvalan i sretan u svakom trenutku koji mogu provesti sa svojim najdražima, majkom, ocem, sestrom, rođacima, kao i sa svojim prijateljima iz djetinjstva ali i struke.... Sjediti na kavi satima na suncu na Cvjetnom, ili na Rivi gledati u more...neprocjenjivo.
U Pariz ste otišli prije točno godinu dana?
Da. Nedavno sam i proslavio taj simpatični jubilej, brzo je prošla ta godina, ali mislim da je najispravnije reći za mene da živim u avionu, zbog posla sam non stop na relaciji Pariz-Zagreb. Ne mogu reći za sebe da sam hrvatski iseljenik, jedan moj prijatelj u šali kaže da sam najveći izvozni brend hrvatske scene, tu apsolutno pretjeruje. Koliko sam u avionu pokazuje i to da su me počeli pozdravljati zaposlenici u zračnim lukama uz pitanje, „što se sada radi?“, jer najčešće letovi za Zagreb budu s istog terminala i gatea. Kako sam ja otvorene prirode, na jednom ranom jutarnjem letu za Zagreb sam pričao s čovjekom koji je radio na prijavi leta. To je bilo netom poslije preseljenja, dok sam se još mučio s učenjem francuskog. I zamolim ja njega, nakon obavljene prijave, da posluša moj monolog na francuski da vidim je l' me se razumije jer sam pripremao audiciju. Bio je jutarnji let pa nije bilo gužve pa smo se i raspričali... Sreo sam ga nakon mjeseca dana i rekao mi je da je pogledao seriju Greek Salad u kojoj glumim. Sa mnom su vam uvijek tako neke smiješne situacije i priče.
Vaša uloga u popularnoj francuskoj seriji "Greek Salad" predstavljena je široj europskoj publici. Kako vam je taj projekt promijenio karijeru?
Greek Salad mi je promijenio karijeru jer je projekt Amazon Primea koji ima globalnu gledanost. Seriju je režirao čuveni francuski redatelj Klapisch koji u Francuskoj ima kultni status, on je poznat po tome što prepozna mlade talente i pretvori ih u velika umjetnička imena, npr. Romain Duris, Audrey Tautou, Kelly Reilly. Biti odabran od strane redatelja za ulogu za koju su se borili mladi glumci iz čitave Europe sigurno je nešto što me ohrabrilo i donijelo mi mnoge benefite u gradnji karijere u Francuskoj. Zahvaljujući ovom projektu, do mene su dolazile audicije za velike projekte A liste iz Londona, Los Angelesa... Ali filmska industrija je nepredvidiva, toliko faktora utječe na to hoćeš li dobiti neku ulogu, tako da opušteno i s radošću iščekujem svoju budućnost da vidimo što će i kako će biti...
Nedavno ste snimili svoj prvi dugometražni film u Francuskoj pod redateljskim vodstvom Cédrica Jimeneza, uz velikana poput Gillesa Lellouchea. Koja je bila najvrijednija lekcija koju ste naučili na tom setu?
Na dan kad idem snimati prvi dugi set u Francuskoj, u Parizu je pao snijeg, nakon dugo vremena.Hoćeš li se pokazati kao neki znak, vrijeme će nam reći... Osim što je Pariz izgledao čarobno, sjećanja sa seta ću nositi do kraja života, kažu samo prvi se pamte. Volim estetiku filmskog redatelja Jimeneza, njegov Bac Nord mi je jedan od najdražih francuskih filmova, i znao sam da je moj glumački karakter blizak njegovoj estetici. On je super draga osoba i na setu je zaista bilo uživanje, ali Francuzi općenito nemaju preveliku svijest koliko je nama koji nismo Francuzi, francuski jezik težak te oni pretpostavljaju da čim govoriš francuski-, govoriš ravnopravno kao i oni. Francuzi u svakodnevnom govoru govore toliko brzo i krate riječi... I sad zamislite situaciju gdje 200 ljudi oko tebe govori brzi kolokvijalni francuski, asistenti i redatelji mi daju upute za prvu scenu, a ja od puste treme i impresija ništa ne razumijem, nasuprot mene veliki europski glumac Lellouche, samo kimam glavom, srce mi u peti i sebi samom kažem: „ Ajde dragi, da te vidimo sad šta znaš“. Ja živim za te napadaje adrenalina, osjetim se u potpunosti živ. Intuitivno sam pretpostavio da redatelj hoće od mene i ispalo je super. Taj osjećaj nepobjedivosti, hrabrosti, osjećaj da je sve moguće božanstveno. Sreća prati hrabre...i pomalo lude.
Radeći u Francuskoj, osjećate li potrebu povezivati hrvatske i europske projekte? Postoje li redatelji ili glumci s kojima biste posebno voljeli surađivati?
Imam veliku potrebu spajati hrvatsku i francusku kulturu, iako je moj obol zaista skroman, ali jest od srca. Francuska jest svjetska umjetnička velesila, to je suludo i spominjati, ali boraveći u Parizu, sve sam više ponosniji na naše umjetnike, moje kolege glumce, redatelje, scenariste, jer smatram da je omjer hrvatskog budžeta u kulturi i hrvatskog talenta i prepoznatljivosti na internacionalnoj sceni, mi stvaramo čuda. Kao i u sportu! S ponosom i radošću svojim kolegama Francuzima dajem preporuke da pogledaju hrvatske filmove, serije, čitaju poeziju Ujevića, Šimića, Pupačića, Mihalića, Dizdara, Šopa, Krležu, poslušaju poneku Oliverovu pjesmu kao i da pročitaju pokoji roman i dramu. I naravno, nema Francuza da je sa mnom za stolom sjedio, a da nije saznao za Split. naše otoke, nacionalne parkove, naučio poneki izraz – dobar dan, kako si, volim te..,a naravno, tu se i nađe i pokoja simpatična psovka. To ih raduje.
A mene raduje što je veliki broj Francuza posjetio Split i Hvar, kako ga oni izgovaraju „var“. Još me više raduje što je Francuzima kao grad poznatiji moj rodni Split nego Zagreb, iako obožavam i moj Zagreb koji mi je drugi dom, moram malo pozitivnog rivaliteta uvesti i u ovaj razgovor, da nam bude zanimljivije... haha
Možete li nam otkriti na kojem projektu trenutno radite ?
Trenutačno sam u tranzitnoj fazi, i radim jedan veliki korak - „upgrade“ u karijeri koji nije vezan za konkretan projekt, ali mi ta promjena može donijeti puno koristi u budućnosti. Čeka me opasna strategija u naredna dva mjeseca i jedva čekam vidjeti kako će se to sve izroditi. Na to sam jedino fokusiran, a uz to idu tekući poslovi, odlasci na audiciju, učenje francuskog jezika, snimanja i predstave u Hrvatskoj.