Pipsi nisu niti trebaju biti hype, mi ne moramo ganjati "killere" u eteru, niti imati milijune pregleda

Kad shvatite da Dubravko Ivaniš Ripper, s kojim ste išli u muzičku školu, ima već 56 godina i stanju na glazbenoj sceni usprkos uskoro, nakon ozbiljno duge diskografske stanke, objavljuje novi album "Vesna", onda se malo zamislite što ste sve i on i vi sami proživjeli. Režime, pretvorbe, demokraciju, dinar-kune-eura, reforme školstva, priopćenja Centralnog komiteta, akcije Ništa nas ne smije iznenaditi, samodoprinose i K15, OUR-e i SOUR-e, stranačku mladež, pionire i omladince, rat, sve do dolaska "slobode" i patenta 200 obitelji. Samo što je Dubravko imao talent ta desetljeća socijalizma, društveno-političkih mijena, nastanaka i nestanaka mnogih glazbenih i drugih zvjezdica, građansko-navijačkog bunta prema promjeni imena zagrebačkog nogometnog kuba, promjena svetih simbola i presvlačenja kaputa, obilježiti nekim vječnim pjesmama. U "maloj" je prednosti, reklo bi se. Za cijeli katalog s poglavljima "Gume na kotačima", "Na putu prema dole", "Poštar lakog sna", "Dinamo ja volim", "Seks u školi", "Ljubav", "Malena", "Plači", "Mala fufica", "Nogomet", "Reci svojim frendicama", "Dan mrak". I ne, nije lak sugovornik, imate uvijek malo dojam da mu se baš ne da razgovarati, posebno ne analizirati glazbu koju dijeli s publikom. No, u isto vrijeme, na pozornici se ne štedi i jako mu je važno da komunicira s publikom, da se masa glava ispred njega ljulja u ritmu, a poznato je da na jednu pjesmu reakcija, bar onog dijela ljudi koji vole plavo (klupsko, ne stranačko, oops!), daleko prelazi ljuljanje. U kontrolirano znojno i suzno "divljanje". U pjesmu koja ga je obilježila i zbog koje će uvijek ostati upamćen kao dečko koji je devedesetih imao m..a.