Omiljeni glazbenik je zbog Miloševića otišao iz Srbije, a do kraja života vjerovao je u ljudsku dobrotu

Bio je 4. ožujka 2015. godine kada je u Beču, nakon duge i teške bolesti, utihnuo glas koji je obilježio generacije. Vladimir Vlada Divljan, "vječni dječak" i "najveći gentleman rock'n'rolla", preminuo je u 57. godini, no njegova ostavština i duh i danas žive kroz pjesme koje su nadišle vrijeme i prostor. Kao frontmen Idola, a kasnije i kao samostalni umjetnik, Divljan nije bio samo glazbenik; bio je intelektualac, rafinirani autor i simbol urbanog duha koji je vjerovao u dobrotu i ljepotu, čak i u najmračnijim vremenima. Njegova nenametljiva pojava i smireni osmijeh skrivali su buntovnika koji je glazbom mijenjao društvo, postavljajući pitanja i rušeći tabue bez podizanja glasa.

Idoli su na scenu stupili kao fenomen, često praćeni mitom da su bend osnovali dečki koji nisu znali svirati. Istina je, međutim, bila znatno kompleksnija i kreativnija. Dok Srđan Šaper i Nebojša Krstić doista nisu imali formalno glazbeno iskustvo, Divljan i basist Zdenko Kolar iza sebe su imali desetljeće sviračkog staža u bendovima poput Zvuka ulice, jednog od prvih beogradskih novovalnih sastava. "Da Zdenko, Kokan i ja nismo proveli dane i dane probajući, ne bi bilo ni Idola, barem ne ovakvih kakve danas znamo", izjavio je Divljan jednom prilikom, demistificirajući priču o "tri akorda". Upravo je taj spoj sirove konceptualne umjetnosti i glazbenog znanja stvorio jedinstvenu energiju koja je definirala njihov zvuk, od provokativnog prvog singla "Retko te viđam sa devojkama" do svevremenskih hitova s mini-albuma "VIS Idoli".

Vrhunac njihova stvaralaštva i jedan od najvažnijih albuma jugoslavenske glazbe ostaje "Odbrana i poslednji dani" iz 1982. godine. Bio je to hrabar i beskompromisan konceptualni uradak kojim su se odmaknuli od komercijalnih očekivanja i stvorili ploču koja se i danas analizira. Upotrebom ćirilice na omotu, što je za rock izdanje bio skandal, i istraživanjem religijskih i društvenih tema, Idoli su, kako je Divljan objasnio u jednom od svojih posljednjih intervjua, branili "pravo na različitost, pravo na odmak od socijalističkog kolektivizma i pravo na rušenje tabua". Iako ploča nije bila komercijalno uspješna kao prethodna izdanja, s vremenom je stekla kultni status, a kritičari su je proglasili remek-djelom koje je metaforički predvidjelo raspad države.

Nakon artističkog eksperimenta, uslijedio je zaokret s albumom "Čokolada", snimljenim u Londonu. Bila je to, priznao je Divljan, svjesna odluka da se bend vrati na vrhove top ljestvica. Album je postigao ogroman komercijalni uspjeh, no kreativne i osobne razlike među članovima su rasle. Taština i različite ambicije dovele su do raspada Idola 1984. godine, nakon samo četiri godine postojanja. Iako je formalno posljednji album potpisan imenom Idola bio soundtrack za film "Šest dana juna", to je zapravo bio Divljanov prvi samostalni projekt, čime je priča o jednom od najutjecajnijih bendova Novog vala definitivno završena.

Nakon raspada benda, Divljanov životni put vodio ga je daleko od Balkana. Početkom devedesetih, razočaran političkom situacijom i dolaskom Miloševića na vlast, ali i vođen ljubavlju, preselio se u Australiju. U Sydneyu je živio šest godina, studirao dizajn zvuka na filmskoj akademiji, skladao glazbu za filmove i radio razne poslove kako bi preživio. Nakon povratka u Beograd krajem 1997., upoznaje svoju buduću suprugu Dinu Đurović, koja mu je, kako je često govorio, vratila vjeru u ljubav i postala njegova najveća inspiracija. Dobili su sina Stefana, a na sam dan početka NATO-ova bombardiranja 1999. godine, s dvomjesečnom bebom napuštaju Beograd i odlaze u Beč, grad koji će postati njihov dom do samoga kraja.

Divljanova samostalna karijera bila je jednako bogata i raznolika. Od kultnog albuma "Tajni život A.P. Šandorova" do suradnje sa Srđanom Gojkovićem Giletom na legendarnim dječjim albumima "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar", pokazivao je nevjerojatnu širinu. Njegova najveća strast postala je filmska glazba, gdje je ostavio dubok trag skladajući za filmove poput "Kako je propao rokenrol", "Crni bombarder" i "Tri palme za dve bitange i ribicu". Posljednjih godina života intenzivno je surađivao sa zagrebačkim Ljetno kino Big Bandom, a ta je suradnja iznjedrila neke od njegovih najtoplijih pjesama, poput "Samo jednu ljubav imam".
Unatoč bolesti, do samog kraja zadržao je optimizam i vedrinu. "Ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane", poručio je u svom posljednjem intervjuu. Upravo ga je taj stav, uz neizmjernu glazbenu nadarenost, učinio jedinstvenom pojavom. Njegov život i djelo ovjekovječeni su u dokumentarnom filmu "Nebeska tema", dirljivom podsjetniku na čovjeka čija glazba i danas, jedanaest godina kasnije, zvuči jednako iskreno, toplo i važno.