Kolumna

Na Eurosongu sve je važnije od muzike, i sve je isto kao i lani

Foto: Profimedia
Foto: HRT/Screenshot
Domaćini Eurosonga
Foto: Reuters/PIXSELL
Eurosong
Foto: Profimedia
Foto: Profimedia
19.05.2019.
u 20:30
Za razliku od nekadašnje hladnoratovske, “rovovske” borbe u vrijeme neujedinjene Europe i jasne blokovske podjele, današnji Eurosong mnogo je više šarena razglednica očekivanih stereotipova o (naizgled) liberalnosti, političkoj korektnosti, otvorenosti i međusobnoj ljubavi naroda i narodnosti koji na sceni pjevaju, a inače ratuju i nisu im strane ni špijunske afere.
Pogledaj originalni članak

Velike nade Roka Blaževića i Jacquesa Houdeka na kraju se nisu ostvarile, ali je Eurosong preživio i bez nas. Pokazala je to završna večer priredbe u Tel Avivu koja je, kao i dvije predzavršnice, kiptjela očekivanim stereotipovima za koje je šarena predstava Eurosonga gotovo savršena prilika.

Za razliku od nekadašnje hladnoratovske, “rovovske” borbe u vrijeme neujedinjene Europe i jasne blokovske podjele, današnji Eurosong mnogo je više šarena razglednica očekivanih stereotipova o (naizgled) liberalnosti, političkoj korektnosti, otvorenosti i međusobnoj ljubavi naroda i narodnosti koji na sceni pjevaju, a inače ratuju i nisu im strane ni špijunske afere.

Suštinski je riječ o zabavi bogataša, financiranoj ulozima državnih televizija (u našem slučaju, svih nas koji plaćamo televizijsku pretplatu), vjerojatno najbogatijih vjerovnika koji nam na kraju isporuče benignu zabavu u kojoj su najmanje bitne same pjesme.

Stoga se i ove godine oko Eurosonga moglo čuti i vidjeti svega. Otprilike na tragu one poslovice “kako si mali Ivica zamišlja…” ili “neka vlada mir u svijetu” s izbora za neku Miss svijeta, Miss Universe ili lokalne kraljice. Ni jedno ni drugo ne mora nužno biti loše, ali može biti beznačajno, tj. nevjerodostojno. Iako je pomalo glupo pokušati u Eurosong ucrtati neke ozbiljnije namjere, nepobitno je da si sama priredba u mnogim elementima daje preveliki značaj, dok ono što joj ne odgovara, dakako, zanemaruje.

Kao da nismo u Tel Avivu, tj. u državi gdje su međusobni odnosi židovske, kršćanske i muslimanske zajednice nategnuti do točke pucanja (i doslovnog pucanja), Eurosong se na periferiji izvedenih pjesmama nije bavio tim žarišnim problemima. No zato je politička korektnost iskazana u nekim drugim narativima; LGBT zajednica imala je istaknutu vidljivost, već i zbog izjava voditelja o svom suprugu, jer istospolne ljubavi ima svuda, pa nek se bar oni čuju i vide.

Da je (hinjena) ljubav vladala i među zemljama – susjedima, pokazalo je glasanje, ovaj puta po načelu “neka vlada mir u regiji”, pa su se Skandinavci međusobno častili bodovima, kao i Grčka i Cipar ili Crna Gora i Srbija. Čak smo i mi dali “dvanaesticu” Italiji, ali bilo bi zanimljivo vidjeti tko je glasao za nas? Jer, što se tiče regije, najbolje su prošli, tj. u završnicu su ušli Slovenci, Srbi i Makedonci (ovaj puta Sjeverni), iako je razočaranje Makedonaca, nakon što su ušli među pet zemalja s najviše bodova, na kraju vjerojatno bilo jednako onome Roka Blaževića.

Jer, na Eurosongu nije bitno sudjelovati nego pobijediti, bez obzira na to što zadnjih godina nitko od pobjednika nije stigao ni blizu nekadašnjih karijera Abbe, Johnnyja Logana, Bucks Fizza, Tota Cutugna ili sličnih teškaša zabavne i pop-glazbe. Danas je, jednostavno rečeno, Eurosong pretvoren u sterilnu videospotovsku predstavu – mora se priznati tehnički sjajno realiziranu – ali bez unutarnjeg sadržaja i smisla, karizme pjevača, a još manje inspiracije skladatelja.

Još kraće, većina se trudi biti nešto što nisu, pa su ove godine “suverenisti” izgubili od “internacionalista”, jer je na svaku lokalnu posebnost iskočilo dvostruko više općih mjesta otpjevanih na engleskom jeziku, među kojima smo vidjeli i frankensteinovske trećerazredne kopije kurentnih modela Shakire, Florence and the Machine, pa čak i Rammsteina u verziji s Islanda (?!). Na Eurosongu sve je važnije od muzike, sve je isto kao i lani, a vjerojatno će tako biti i iduće godine u Nizozemskoj. To je jedino što možete sa sigurnošću prognozirati na bilo kojoj kladionici. I da će naš najbolji predstavnik opet biti Duško Ćurlić.

Pogledajte video: Večernjakov kritičar Hrvoje Horvat o nastupu Roka Blaževića

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar Gilles Auguste Kremer
Gilles Auguste Kremer
20:43 19.05.2019.

Mislim da nisi dostojan komentirati instituciju Eurovizije, nego se ti Hrvoje drži šanka otkud su te realno i uzeli, a tako i izgledaš

EX
Exar89
22:18 22.05.2019.

A nikakav komentar na sadržaj islandske pjesme, jasno. To se ne bi uklopilo u autorovu površnu generalizaciju.

DA
damascus
20:31 23.05.2019.

Lako je biti general poslije bitke. No,iako sam svjestan da nisam stručan za glazbu, pogotovo za ovakvu glazbu, mogu, kao običan slušatelj sa dovoljnim iskustvom, reči da je ovo bio očekivani neuspjeh. Za mene svakako! Na Eurioviziji, koja je po meni skup svega i svačega, od sotonista, perverznjaka, glumičica, plesača, mladih i poletnih izvođača, normalnih i manje normalnih, ali sve u svemu običan "vašar" gdje ne može dobro proči pjesma koju prate anđeli, pjesma kojoj nakon dva mjeseca nitko ne zna odzviždati niti dva takta. Bazirati sve na vokalonoj interpretaciji je u začetku promašaj, a to je dobro iskusio i sam Houdek na Euroviziji pa je opet srljao u istu pogrešku. Treba poslušati bolje plasirane pjesme, to su luckasti igrokazi, više manje pamtljivi, a dobro se sjetiti i naših dobro plasiranih Grupe Riva, Doris Dragović, Danijela, Tajči i ono što su oni izveli. Ovo sada nije to. Anđeli su krasna ideja za kazališno uprizorenje ali na pozornici Eurovizijske priredbe bolje bi primljeni bili sotonini rogovi . Sve je poznato samo se novi mudraci javljaju i smišljaju ponovo toplu vodu a sve se zna............