Moj otac je radio u strašnim uvjetima koje nisam vidio ni u talijanskim filmovima, sjećam se kada sam ga zadnji put poljubio

"Ja se zovem Jambrek Prosinečki, a ovo oko mene je moje imane." Rečenica gotovo jednako urezana u kolektivnu svijest svih nas koji smo 1988. razumjeli hrvatski, kao ona Bogovićeva na početku pjesme "Crno bijeli svijet". A obojica, dakle i Željko Pervan i Davorin, rođeni su i odrasli u Dubravi. Samo što Pervanu to ne znači baš mnogo, a Davorina i danas možete sresti na ulicama periferije o kojoj kruže predrasude. Danas Željko ima četiri kćeri i šestero unučadi, manje zdravstvene probleme i u razgovoru dobivate dojam da je itekako zadovoljan što je uspio izbjeći plan lukavih političara da posluži kao neka vrst dvorske lude kojom će, potkraj osamdesetih, Partija dokazati narodu da stega popušta i da se, zamislite, čak smijemo javno šaliti na svoj ili pak račun političara. Kad s ove distance gledamo, onda nam je jasno da su ga u sličnu kućicu htjele staviti iste, pa i poneke nove face, ili sinovi starih, koji su na vlast došli kad su hrabri ljudi izborili neovisnost Hrvatske. S ekipom entuzijasta uspio je dokazati da će ljudi i u tzv. neradijskom kasnovečernjem terminu slušati ili bar snimati "Zločestu djecu". Televizijske emisije za koje su se otimale nacionalne tv kuće, turneje i rasprodane dvorane, ogromna popularnost, pa i ozbiljna zarada, postale su nova razina života majstora improvizacije iz Dubrave. Ali, Netko je pomislio da je bilo dosta njegovog talenta. Danas, kad tko zna zbog koga ili čega nema emisija, a svi koji nas pokušavaju nasmijati, čast iznimkama, uglavnom ne uspijevaju, "dida" Pervan s malom karavanom i klasičnom stand up formom obilazi regiju. Kad smo se našli na Maksimirskoj, u razgovoru za Ekran, priznao mi je da piše novu predstavu.