Ovo je čudan posao, konstatirala je nedavno Lisa Armstrong, modna urednica londonskog Telegrapha na stranicama svojih novina. Naime, bila je u Napulju na Max Marinoj reviji 'Resort 2026.' (nekad su se te revije, koje se održavaju ljeti, zvale 'cruise' jer nude kolekciju za one koji zimi putuju na egzotične, tople lokacije kao iz 'Bijelog lotusa', a ovogodišnja ljetna odjeća nije im dovoljno 'napeta' za tu bogatašku međusezonu). Čudan, veli Armstrong, jer je u noći uoči revije bila je na večeri i plesala između stolova s francuskom glumicom i manekenkom Laetitijom Castom, oskarovkom Gwyneth Paltrow i engleskom manekenkom Alexom Chung, koje su visoko u ruci držale def kao Carmen i udarale ritam. Zadovoljno i sa smiješkom gledao ih je Luigi Maramotti, 68-godišnji predsjednik uprave Max Mare, sin osnivača. (U Max Mari, i dalje privatnoj obiteljskoj kompaniji koja je prošle godina imala prihod veći od 1,2 milijarde eura, nije došlo do 'obiteljskog klanja' oko nasljeđa, kao u istoimenoj popularnoj seriji).
Sljedeći dan svi Max Marini gosti (bile su tu i Sharon Stone, Nicky Hilton i njima slični selebi) otišli su u La Reggia di Caserta, napuljsku kraljevsku palaču malo izvan grada, najljepši biser barokne arhitekture, nazovimo je napuljski Versailles (uostalom, tu je kraljevala sestra Marije Antoinette). Kao što smo i navikli u slučaju Max Mare, sve je bilo predivno kao i ta palača. Svila, kašmir i kadifa + vunene teddy bear jaknice. Pa onda večernje pidžame jako širokih nogavica s uzorcima na svili koje koristi E. Marinella, legendarni talijanski salon za kravate, romantične haljine, sve najčešće nosivo, talijanski profinjeno, ženstveno. Kreativni direktor Ian Griffiths nadahnuo se modom iz talijanskih pedesetih godina. Što se tu može ne voljeti?
Možda je woke ideologiji doista odzvonilo jer je Griffith objasnio da mu je uz Sophiju Loren i njezine filmove velika inspiracija bila i fotografija Ruth Orkin 'Američka djevojka u Italiji' iz 1951. Taj autentični dokumentarni prizor dotjerane Amerikanke koju promatraju i mladi i stari Firentinci zadivljeni njezinom elegancijom i ljepotom, u jednom trenutku izazivao je napade užasa kod feministica koje su je htjele dokinut jer su na njoj vidjele samo ustrašenu djevojku koja nastoji pobjeći od muških pogleda koji je skidaju i njihovih prijetećih, agresivnih zvižduka. Još donedavno, tu fotografiju niti jedan modni dizajner ne bi se usudio spomenuti kao svoje nadahnuće, iako je sama portretirana Amerikanka u svojim osamdesetima ispričala za novine da taj dan u Firenci pamti s ushitom jer joj je jedan od tih muškaraca ponudio da s njim na vespi razgleda čitav grad i izvrsno se provela.
Strah, užas, ljepota... sve je to u oku promatrača, što dokazuje i to da za svoje nadahnuće za ovu kolekciju Griffith ističe i De Santisov film 'Gorka riža' (1949.) sa Silvanom Mangano. Mangano, maggiolata fisica (naglašene putenosti), kako su za nju govorili talijanski novinari, glumi mondenu, sezonsku radnicu na močvarnim rižinim poljima, u kratkim hlačicama i gumenim čizmama do pola bedra, što je posve adekvatna odjeća za posao koji se radi u vodi...
Eh, tu bih Griffithu rekla – previše! Suludo je pokupiti odjeću te nesretnice koja se bori za goli život protiv pravih muških eksploatatora i predatora, a onda je nježno transponirati, u najskupljim materijalima, i izložiti na reviji u kraljevskoj palači. A uz to, široke čizme do pola bedara za zimsko ljetovanje – previše! Ne da meni smeta intertekstualnost u umjetnostima, posuđivanje, recikliranje, kolažiranje, ali ponekad treba znati što je previše!
Sjetila sam se Griffitha jer sam sve to osjetila gledajući 'Previše', novu seriju za Netflix scenaristice, redateljice i glumice Lene Dunham (39), koja je sa svojom sirovom, nekontrolirano iskrenom i autentičnom serijom 'Djevojke' zaista ušla u povijest televizije.
'Previše' je Lenin pokušaj da pokaže i dokaže da ona ipak vjeruje u sadržaje romantičnih komedija, da zna napraviti seriju koja nije posve lišena tog rom com optimizma i veselja. Valjda.
Kao što kaže naslov, koji se najviše referira na urbani slang i kraticu TMI (too much information), koju mladi koriste kad im netko počne pričati u detalje nešto isuviše osobno, što ih odbija, što im je cringe, priču na koju će od nelagode ustuknuti, u ovoj seriji Lena je pretjerala. Previše je tu toga što gledamo s nelagodom. I u šest sezona serije 'Girls' (počela se prikazivati 2012.) Lena je šokirala jer je željela napraviti neuljepšanu, prljaviju, ružniju, istinitiju priču o seksu i gradu za svoju generaciju. No, u seriji 'Previše' istinski šokira - ali samo da šokira - idejom da ništa u životu nema dubinu, a niti jedan čin posljedice; sve prolazi pa recimo protagonisti spontano u društvu analiziraju kad, kako i s kim pristati na analni seks kao da razgovaraju o vremenu; zeleni aktivisti drogiraju se s psihodeličnim gljivama ili ketaminom pa onda ništa ni ne shvaćaju ozbiljno; neobavezni seks sa šefom samo je usputna i nevažna epizoda. Svi su u seriji emocionalno užasno oštećeni, normalnih nema, a liječe se drogom, alkoholom i usputnim seksom... Kao što kaže glavni muški lik Felix (glumi ga Will Sharpe, inače dobar glumac i scenarist obrazovan na Cambridgeu, koji zaista nije znao što da počne s rolom tog izgubljenog besposličara, indie glazbenika: "Ako si oštećen na točno pravi način, jednom će se poklopiti da si s nekim drugim savršeni par." Zgodna misao, ali ne uključuje pokušaje da se 'izliječi', radi, stvara, bude dosljedan ili nedajbože vjeran...
Lena je s ovom 'romantičnom' serijom napravila zapravo nešto posve neautentično, čorbine čorbe čorbu. Pokupila je sve što je ikada u tom žanru bilo uspješno, čak i elemente svoje serije. Svaka od 10 epizoda (trebalo ih je biti najviše pet, za toliko ima materijala!) svojim naslovom, verbalnom doskočicom referira se na najpopularnije romantične komedije: tu su 'Nerazum i osjećaji', umjesto Pretty Woman tu je epizoda 'Pity Woman' (dakle, ne lijepa žena nego žaljenja vrijedna). Tu je i aluzija na Linklaterovu ljubavnu trilogiju, potom 'Notting Kill', a umjesto 'Sve zbog jednog dječaka' tu je epizoda 'Posumnjaj u dječaka', umjesto 'Zapravo ljubav', u slobodnom prijevodu, tu je epizoda 'Dosta o ljubavi'.
No, naslovi su simpatični, ali to što je gotovo sve u seriji neoriginalno i odasvud popabirčeno, to je ipak suludo. Glavna junakinja Jessica odlazi u London kao Emily u Pariz i pokušava svladati kulturne i jezične nijanse i razlike, odjevena tako da je svatko mora primijetiti. Ne piše više dnevnik kao Bridget Jones jer živimo u vremenu Instagrama, nego ga diktira u mobitel kao osvetničke ili emocionalne poruke upućene Wendy Jones, suparnici koja joj je preotela dečka. Njezina mama i baka kao da su iz 'Dadilje' 2.0, opsesija psom odjevenim poput djevojčice upućuje na 'Plavušu s Harvarda', česte su aluzije na 'Ponos i predrasude', kao i na 'Četiri vjenčanja i sprovod'.
Ovu seriju, koju je Lena osmislila s Luisom Felberom, svojim mužem glazbenikom zbog kojeg se preselila u Englesku (na kojeg se naslanja lik Felixa), napunila je svim tim referencama da pobudi naše osjećaje i da zbog toga serija bude silno popularna. Išla je tako daleko da se nije libila glavnu junakinju u prvoj epizodi prikazati i kao debelu stalkericu, što ovlašno podsjeća na smiješnu verziju raspamećene glavne junakinje iz veoma uspješne serije 'Baby Reindeer'. Svega je tu previše pa i tih referenci.
Glavna junakinja Jessica je mlada, iskrena, emotivna žena, koja, recimo to tako, pati od verbalne dijareje i ne zna stati – 'previše' brblja i dijeli s drugima i ono što ne bi trebala. Kaže za sebe da je ona Amerikanka, što znači da voli 'osjećaje'. Sve je u vezi s njom pretjerano, čak i to do koje mjere je modelirana prema mlađoj Leni Dunham. Ista neprivlačna građa pretilog tijela, koje glavna junakinja jednako tako zadovoljno, gotovo ekshibicionistički razotkriva u pripijenim topovima, kratkim hlačama, suknjama koje jedva da dotiču bedra... Glumi je odlična glumica Megan Stalter koja se iskazala u uspješnoj seriji 'Hacks'. Bilo mi je ponekad žao Megan jer je dobila ulogu koju je jako teško odglumiti dostojanstveno, s tim neprestanim skidanjem i brojnim prizorima seksa. To je valjda dio Lenine stalne bitke za 'normalizaciju' debljine – iako debljina nije samo estetsko pitanje - no zaista je teško potisnuti nevjericu i mirno prihvatiti da se Jessica čudi što ju je dečko ostavio zbog uspješne influenserice koju glumi seks bomba Emily Ratajkowski (koja je već sa 34 godine zaključila da su joj potrebni i neki popravci na licu, no to je druga priča).
Lena Dunham (39) i sama se pojavljuje u ovoj seriji kao starija sestra glavne junakinje, zapuštena, ili izvaljena na kauču ili zbog depresije ni ne ustaje iz kreveta jer ju je ostavio muž zbog jedne žene i jednog muškarca... Glavna junakinja i njezina sestra ne bave se pretjerano svojom debljinom, no Lena Dunham inzistira da baš svaki muški lik iz serije mora biti izrazito vitak i seksi, nabildan, s pločicama. Čudan nerazmjer koji povezujem s neshvatljivo snažnim Leninim kompleksom povlaštenosti, osjećajem da joj pripada baš sve što poželi kao neopisivo razmaženom djetetu uspješnih i bogatih njujorških umjetnika. Svoje autobiografske knjige napunila je nehajno odurnim detaljima zbog kojih su je napadali, a ovu seriju napunila je likovima koji uglavnom ne rade ništa, ali nitko ni ne postavlja pitanje od čega zapravo žive. Takav nehaj prema novcu osjećaju samo bogati. Likovi se niti jednom ne zapitaju kad će im se i kako pojaviti neki novac na tekućem računu da mogu trošiti na svoje brojne vožnje Uberom, izlaske i droge. Taj osjećaj povlaštenosti dokida svaki osjećaj za realnost, kao da likovi biraju misliti da su ono što žele biti, a ne ono kako žive, izgledaju, ponašaju se.
To najbolje prenose kostimi glavne junakinje Jessice. Inače dobra kostimografkinja Arielle Cooper-Lethem ovdje je pokušala Jessicu pretvoriti u Emily u Parizu ili možda Carrie iz 'Seksa i grada'. Posve je nevažno, jer stvarnost tu ne igra, što su Emily i Carrie dvije izrazito mršave fashioniste. Cooper-Lethem odjenula je Jessicu u brojne živopisne, često drečave i upadljive vintage komade širokog dijapazona. U jednoj epizodi nosi čak i neki seksi čipkasti korzet, kombinaciju viktorijanske čipke i komada iz seks šopa, s kapuljačom kao iz romantičnog filma 'Žena francuskog poručnika'. Koliko je velik Jessicin emocionalni dijapazon pokazuju i njezini kostimi: ili nosi starinske viktorijanske spavaćice - kao i njezin nestvarno ružni, bolesni pas na umoru s kojim nam serija također poručuje da ružno moramo prihvatiti kao lijepo i dražesno – ili nešto camp, super seksi, poput prekratkog, ružičasto bijelog pepita kostima ili kratke tirkizne haljine otvorenih leđa, s volanima koji joj zaista ne laskaju, od poliestera kao iz Brooklyna osamdesetih.
Kad je njezin bivši dečko Zev vidi u njezinu zaštitnom znaku, širokoj, starinskoj bijeloj haljini s dječjim mornarskim ovratnikom i čipkastom suknjom, koju je našla na buvljaku, govori joj da mu se ponekad čini da se ona tako odijeva samo za to da ne bi morala drugima reći 'odj..i'... "kao da ne želiš da oni vide koliko si lijepa ili kao da ne želiš da ja to vidim". Jessica je tako odjevena i zato da nama kaže da za nju stvarnost ne postoji, kao što ne postoji ni dobar ukus, prikladan kroj, isticanje lijepog i prikrivanje manje lijepog, ono čime se moda bavila otkad je izmišljena. No, ni modu kao ni Lenu više nije briga što je stil, postoji li nešto poput dobrog ukusa, je li moda izraz naše želje da budemo lijepi ili da šokiramo.
Lenu Dunham, baš kao ni Griffitha koji je u kraljevsku palaču unio svoju verziju kostima iz neorealističkog filma o životu najprezrenijih radnica, ne zanima ima li nešto smisla ili ne. Za Lenu postoji samo njezina povlaštena realnost koju živi sa svojim glazbenikom. Sve ono što muči obične ljude oko nje, zapravo je ne zanima. Ona pršti od emocija i opažaja o suvremenom životu i dijelit će svaku i najmanju misao, kao da je sve što njoj padne napamet vrijedno zabilježiti - čim je nastalo u njezinoj glavi, odmah je to umjetnost. U ovoj seriji, koja želi biti romantična komedija i rijetko i uspijeva, zaista nudi too much information, previše direktnog prijenosa iz glave, verbalnog proljeva, onog što nema veze s realnim životom, romantikom, našim stremljenjima i stvarnim emocijama. Što ne znači da nema nekoliko zabavnih replika i situacija za njezine najgorljivije obožavatelje.