Mladi glumac za Večernji o životu nakon teške i traumatične ispovijesti: 'Danas sam puno zreliji'

Točno u Sarajevu, uz već pomalo presušenu Miljacku, u ugodnom ambijentu jednog kafića vodili smo ovaj opušteni razgovor. Ovih se dana ime mladog bosanskohercegovačkog glumca Kerima Čutune izgovaralo na svakom koraku. Dok je naš fotograf Armin ispred Narodnog pozorišta hvatao kadrove, u pauzama su prilazili obožavatelji, želeći se fotografirati s njim. Odmah mi je sinulo – Kerim je, od posljednjeg susreta i upoznavanja prije četiri godine, očito postao prava zvijezda rodnog Sarajeva. On se na to samo smiješi i odmahuje glavom. Kaže da se ne smatra zvijezdom. No, činjenice govore drukčije. Na putu do kafića zaustavilo ga je petnaestak ljudi, a kada smo sjeli, činilo se da u lokalu nema osobe kojoj se nije javio. “Ma, to ti je moja raja”, objašnjava uz osmijeh. Osim što je svojim glumačkim talentom osvojio publiku, Kerim je u međuvremenu postao i zvijezda društvenih mreža, gdje u duhovitim skečevima na svoj način “sprda” naš balkanski mentalitet. Ove je godine dobio i posebnu čast – otvoriti Sarajevo Film Festival, jedan od najvažnijih filmskih festivala u ovom dijelu Europe. Upravo je on otvorio festivalsku ceremoniju, a tih dana nije bilo medija u BiH koji nije pisao o 29-godišnjem glumcu. U Hrvatskoj je naš sugovornik zasad nešto manje poznat, no i to se polako mijenja. Svoju karijeru ozbiljno namjerava proširiti izvan granica BiH, a jedan od koraka u tom smjeru njegova je monodrama “Nebitno”, koju je rasprodao diljem Bosne i Hercegovine. S predstavom uskoro, već u rujnu, stiže i u nekoliko hrvatskih gradova, od Zagreba i Osijeka pa sve do Splita. Osim talentom i glumom kojom je osvojio srca publike, Kerim se može pohvaliti i ozbiljnim glumačkim ostvarenjima, među kojima su uloge u filmovima Danisa Tanovića i Jasmile Žbanić. Prije nešto više od četiri godine u medijima je snažno odjeknula i njegova životna ispovijest o odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji i ocu zlostavljaču. Danas, nakon svega što mu se u međuvremenu dogodilo, brojnih uspjeha, ispunjenosti, ljubavi i novih životnih poglavlja o toj temi ne želi previše govoriti. Kaže da je ocu sve oprostio i da želi da ovaj razgovor bude drukčiji. Pozitivan. O ljubavi, životu, glumi, uspjehu i svemu lijepome što mu se događa. Uostalom, upravo to najbolje opisuje i njegova majica na kojoj velikim slovima piše “ljubav”, riječ ispisana na sva tri jezika. I možda je to najbolja najava razgovora koji slijedi.

Vodili ste ceremoniju otvaranja Sarajevo Film Festivala, pred publikom u gradu u kojem ste rođeni i odrasli. Je li poziv s festivala bio logičan slijed u vašoj karijeri?

Osjetio sam da je taj poziv zapravo bio potvrda svega što se događalo i svojevrsni pečat na cijeli put koji sam do tada prošao. Nisam bio pretjerano iznenađen, više sam bio zadovoljan. Naravno, malo sam i razmišljao o tome, ali kada je poziv stigao, znao sam da mi zapravo preostaje samo reći “da”.

A kako su vaši bližnji reagirali?

Svi su bili jako sretni. Sarajevo Film Festival najveće je blago našeg grada, a rekao bih i cijele države, posebno kada je riječ o kulturi. Zato su svi bili sretni i ponosni. Naravno, prošla me i početna trema, kao i sve ono što ide uz takav trenutak. Na kraju je sve ispalo upravo onako kako smo zamislili. Zajedno smo pripremili govor i odradili ga kako treba. Ljudima se to uglavnom svidjelo, iako je, naravno, bilo i onih kojima nije. To je sasvim normalno.

Da, neki su rekli da se vidjelo kako ste imali tremu. Je li to inače uobičajeno u svijetu glume?

To ne bih mogao svrstati isključivo u kategoriju glumačkog posla. Taj segment ipak više pripada voditeljskom poslu, iako glumac za takvu situaciju može biti spreman. Međutim, kada znaš da je to tvoj grad i da ispred sebe imaš tri tisuće ljudi, teško je ostati potpuno distanciran. Teško je ne pomisliti da je cijeli taj trenutak nešto zaista veliko. Sada, kada je sve prošlo, mogu reći da sam to dobro iznio i vodio, ali tada je, naravno, bilo treme.

Prije točno četiri godine upoznali smo se ovdje, u Sarajevu. Tada ste još bili klinac s velikim snovima, rekao bih. A sada, vidim, svi vam prilaze, žele fotku s vama, postali ste prava zvijezda.

Ispravio bih vas, nisam još zvijezda. Istina je da me ljudi prepoznaju i da trenutačno lijepo reagiraju na mene, ali Sarajevo je varljivo. Nikad ne znate kada se stvari mogu okrenuti, zato se ne želim previše vezati uz taj status. Ne želim da mi ono što se događa danas daje neku vrijednost, osim one koju osjećam kao svoju. Trenutačno radim nešto što mi se sviđa i imam priliku raditi vlastitu predstavu “Nebitno” s kojom putujem. Nadam se da će ići dobro i da će se dvorane rasprodati. To je ono na što sam fokusiran i što mi je prioritet. Sve ostalo je posljedica rada. Radim i na društvenim mrežama, što sam logično povezao sa stand-upom. U jednom sam trenutku shvatio da sve to ima smisla. U početku nije bilo zamišljeno kao neki konkretan projekt, nego je sve išlo postupno. Primijetio sam da ljudi žele da nastavim s tim i, nadam se, pozitivno su reagirali na većinu sadržaja koji sam objavljivao. Onda sam jednostavno nastavio tim putem. Iz svega toga kasnije je proizašla i predstava. Došla je kao moja potreba da budem na pozornici i da radim nešto u kazalištu, odnosno da pokušam ljude pridobiti da mi svoju pažnju poklone uživo, a ne samo putem društvenih mreža. Društvene mreže su u jednom trenutku dosegnule više od 20 milijuna pregleda mjesečno i bilo mi je šteta da sve ostane samo na tome. Htio sam pokušati napraviti još jedan korak. Sada idem i na turneju po Hrvatskoj. U rujnu gostujem u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, pa ćemo vidjeti kako će publika ondje reagirati. Uspio sam već odigrati predstavu u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine, a u neke sam se vraćao i po tri puta jer su izvedbe bile rasprodane. U Hrvatskoj zasad također ide jako dobro. Karte smo tek objavili, a već je jučer u Zagrebu bilo prodano stotinu ulaznica za datum 12. rujna. Nadam se da će se i tamo sve rasprodati.

Naslov “Nebitno” zvuči gotovo kao odustajanje, a zapravo je predstava prilično osobna i društveno angažirana. Što je za vas danas – nebitno?

Riječ je o mojoj autobiografskoj monodrami s elementima stand-up komedije. Predstava ima formu koje se držim, ali ostavlja dosta prostora za interakciju i improvizaciju u danom trenutku. To uvelike ovisi o publici i atmosferi koja se stvori tijekom izvedbe. Publika može očekivati sirovu i iskrenu autobiografsku priču s kojom se može povezati svatko tko od svog života želi napraviti nešto više. To je priča o mom putu, od fast fooda koji se nalazi ovdje preko puta kafića gdje upravo razgovaramo pa sve do jučerašnjeg otvaranja Sarajevo Film Festivala. Sve se nekako događalo usput, pa je tako nastala i sama predstava. A izraz “nebitno” također je nastao sasvim slučajno. Jednom sam napravio video u kojem glumim osobu koja komentira mene i moj rad na društvenim mrežama. To je bilo vrlo rano, možda nakon desetak videa koje sam objavio. Ljudi su to jako dobro prihvatili i počeli su koristiti “nebitno” kao neku vrstu interne šale. Konstantno su je pisali i govorili, osobito kada bi se dogodilo nešto lijepo. Tada sam shvatio da je taj izraz postao svojevrsni simbol među ljudima koji me prate i da su ga prepoznali kao nešto što predstavlja moj put. Iako, zapravo, ništa mi u životu nije nebitno. “Nebitno” je više sinonim za taj moj put i način na koji se dogodio.

Jeste li ranije mogli sanjati da ćete ostvariti svoje ciljeve? Možda je patetično reći snove, ali da – snove!

Uvijek sam sanjao, kao što vjerujem da svi ljudi sanjaju, ali nikada nisam previše planirao daleko unaprijed. U jednom sam trenutku jednostavno odlučio svu svoju energiju usmjeriti na posao koji mi je tada bio dobar i zabavan, a to je bio rad u fast foodu. Moj je put, međutim, općenito bio pun oscilacija. Prije otprilike pet godina radio sam film “Deset u pola” s Danisom Tanovićem, koji je tada otvorio festival. U tom sam filmu igrao jednu od glavnih uloga. Nakon toga snimio sam još jednu ili dvije serije i jedan strani projekt, a onda je uslijedilo zatišje. Tako to kod nas često izgleda. Nemamo produkciju kakvu, primjerice, ima Hrvatska, koja ima ozbiljniju televizijsku industriju. U Bosni i Hercegovini to jednostavno nije tako. Glumci se nakon nekog uspjeha ili uloge u filmu, što je kod nas ionako rijetkost, vrlo brzo mogu vratiti na početnu poziciju koja ne obećava mnogo. Ja, međutim, nisam htio ostati samo netko tko se ponosi time što je jednom radio s Danisom Tanovićem i glumio u filmu. S Danisom sam zapravo surađivao dva puta, prvi put na filmu “Deset u pola”, a drugi put na seriji “Kotlina”, koja je srpsko-bosanskohercegovačka koprodukcija.

Niste stalno zaposleni u kazalištu?

Što se tiče stalnog zaposlenja u kazalištu, mislim da to za mladog glumca nije nužno najbolja opcija. Ne mislim da mladom čovjeku kazalište treba “srezati krila”, ali mogućnosti doista mogu biti ograničene. Moraš se puno prilagođavati okolini, starijim kolegama i sustavu koji već postoji. Poštovanje prema starijim kolegama svakako mora postojati, ali mislim da takvo okruženje nije uvijek najplodnije za mlade ljude, umjetnike i glumce. Mislim da je razdoblje od 20. do 35., pa čak i 40. godine, jako važno za čovjeka. To je vrijeme u kojem treba imati prostora istraživati, iskušavati različite stvari i slobodno se razvijati kao umjetnik i kao osoba.

Kome ste zahvalni, osim sebi? Imate li mentora i tko se zauzeo za vas u trenutku kada vam je bilo potrebno?

Danas su moja obitelj i moja buduća supruga Naomi ljudi koji su uvijek stajali uz mene, bez obzira na to što sam prolazio. Kada sam bio u najtežim trenucima svog života, nisu me napustili niti su me iznevjerili. S njima dijelim svu svoju sreću, ali i sve ono što proizlazi iz mog rada i truda. Oni su ljudi s kojima želim dijeliti i uspone i padove te sve što mi život donese.

Oni vas drže da ne “poletite”?

Trudim se ostati čvrsto na zemlji i ne dopustiti da me ponese sve što se događa. Već sam imao iskustvo otvaranja filmskog festivala s filmom u kojem sam igrao. Kao mlad čovjek tada lako pomisliš da si centar svih zbivanja, da si najvažniji i najveći. A onda vrlo brzo, već nakon gotovo dva dana, shvatiš da si zapravo potpuno nebitan. To je lekcija koja mi je puno značila i koju i danas nosim sa sobom.

Postoji li opasnost da glumac postane “zarobljen” u vlastitom imidžu na društvenim mrežama, da ga publika počne više doživljavati kao influencera nego kao glumca?

Postoje razne opasnosti, to je svakako jedna od njih, ali ja se ne bavim opasnostima, nego napredovanjem. Nemam vremena negdje se zarobiti niti mi je prioritet previše razmišljati o imidžu. Više razmišljam o onome što u određenom trenutku dajem i stvaram. To je cijena koju svaki glumac na neki način plaća. Isto se događa glumcima u serijama i filmovima. Jedna uloga, pogotovo ako si dugo vezan uz određenu seriju, može te obilježiti i kasnije ti stvoriti određene probleme u karijeri. Ipak, ne bih se složio da je to nužno bio problem u slučaju Mustafe Nadarevića. Njega ljudi uglavnom pamte upravo po ulozi Izeta, ali on je jednom rekao da nema problem s tim kada mu se ljudi obraćaju kao Izetu. Srdačno im odgovara jer nije njegova krivnja što ga dio publike ne pamti po nekim drugim kazališnim ili filmskim ulogama, uključujući i ozbiljne dramske uloge koje su pokazale koliko je bio kvalitetan glumac. A ta uloga Izeta bila je iznimno zahtjevna. Da se razumijemo, bez Mustafe Nadarevića i načina na koji je on odigrao tu ulogu, ta serija vjerojatno nikada ne bi postigla takav uspjeh. Za takvu izvedbu jednostavno moraš biti genij.

Je li vas iznenadio slučaj osuđenog pedofila, glumca Moamera Kasumovića, koji je u istoj seriji utjelovio Izetova unuka?

Naravno da me iznenadio. Tko bi normalan pomislio da netko ima takve sklonosti prema djeci i maloljetnicima?

Vi ste prošli put od Pravnog fakulteta do Akademije scenskih umjetnosti. Sjećate li se trenutka kada ste definitivno shvatili: ‘Ne, ja ipak moram biti glumac’?

Da, Pravo sam prvo upisao, ali više zato da bih nešto studirao. To mi zapravo nije bio prvi izbor u smislu nekog životnog poziva. Vrlo brzo sam shvatio što me tamo čeka i u jednom sam trenutku jednostavno prelomio. Shvatio sam da to nije ono čime se želim baviti i odlučio sam krenuti drugim putem.

Prije gotovo četiri godine javno ste progovorili o vrlo teškom iskustvu iz djetinjstva i odnosu s ocem. Što se u vama promijenilo od trenutka kada ste odlučili javno izgovoriti ono o čemu ste godinama šutjeli?

Danas sam puno zreliji, dosta lijepih i važnih stvari se dogodilo. Shvatiš ono najvažnije, a to je činjenica da su nam roditelji jedini iskreni prijatelji te da i oni žive ovaj život prvi put.

Nakon svega što ste prošli, jeste li danas osoba koja lakše postavlja granice, i privatno i profesionalno?

Mislim da definitivno danas puno lakše postavljam granice, i u privatnom i u poslovnom životu. Kada znaš što radiš, što želiš postići i imaš jasnu viziju, puno je lakše sa strane ostaviti sve ono što ti smeta ili ti nije važno. S vremenom sam naučio prepoznati što mi odgovara, a što ne i mislim da mi je upravo iskustvo koje sam prošao dalo tu sigurnost.

Imate li uzora?

Nemam nekoga koga bih mogao nazvati svojim uzorom u klasičnom smislu. Postoje brojni ljudi koje cijenim i poštujem, među njima i glumci iz svijeta i regije, i poslovno mi je mnogo njih jako zanimljivo, ali nemam jednu osobu na koju bih se ugledao. Ako bih ipak morao izdvojiti nekoga tko mi je zanimljiv zbog načina na koji djeluje, svojih stavova i spremnosti da bude drugačiji, onda bih spomenuo Kanyea Westa. Ne mislim pritom nužno na njegove političke ili desničarske stavove, s kojima se ne slažem, nego na to koliko je kao osoba zanimljiv, nepredvidiv i hrabar u onome što radi.

I za kraj, koja je poruka našim čitateljima, osim da posjete vaše predstave u Hrvatskoj?

Poruka je da se vole i poštuju međusobno i da ne budu licemjerni jedni prema drugima. Mislim da je na kraju najvažnija upravo ljubav, ljubav u svakom smislu i prema svakome, bez obzira na razlike. Kao što i moja majica kaže, na tri jezika – “ljubav”.