Leon Lučev: 'Mi danas koketiramo s fašizmom i Zafranovićev film je užasno bitan da ga vide mladi ljudi'

Gost emisije "Nedjeljom u 2" bio je glumac Leon Lučev. Govorio je o filmu "Zlatni rez 42", koji je izazvao brojne prijepore u javnosti, o stanju u društvu te o glumačkim izazovima s kojima se susreće. Film "Zlatni rez 42" Lordana Zafranovića, koji je nedavno premijerno prikazan na beogradskom FEST-u, izazvao je dosta pažnje i prijepora. - Očekivao sam da će film izazvati odjek svugdje zato što se bavi nečim što je užasno aktualno. Bavi se onime što se dešava kada se čovjek sakrije iza identiteta i kada u ime tog identiteta, bilo nacionalnog, stranačkog, fašističkog, napravi ogromna zlodjela i onda proviri čovjek i više nema nazad, ispričao je glumac Leon Lučev. Film traje četiri sata i 30 minuta, a Lučev ga nije pogledao. Zafranovića kao redatelja voli, a rad s njim bio je, kaže, iznimno uzbudljiv.

Nije ga zanimalo tko je financirao film, zato što je to bilo prije otprilike pet godina, no znao je da su u pitanju fond Srbije, fond Republike Srpske i Telekom. Oni koji se bave filmom u Srbiji kažu da novce za snimanje filmova dobivaju samo oni koji su bliski s bivšim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i SNS-om. Međutim, glumac se s time ne slaže. - To nije točno. Točno je za zadnje dvije godine otkada su krenuli studentski nemiri. Od tada novce u Srbiji dobiva samo SNS ekipa. Od kolega s kojima surađujem nitko od njih nije dobio novce. Normalno financiranje filma u Srbiji je ukinuto i zbog toga su oni bojkotirali FEST jer su rekli: "Halo, ljudi, nemojmo se lagati. Nema novaca za film, ne dajete nam financije, a glumimo da postoji neki festival", objasnio je Lučev.

- U vrijeme kada smo mi počeli snimati, tada je to funkcioniralo normalno, postojao je fond za dodjelu novaca koji funkcionira tako da ga financiraju građani Republike Srbije, kao što HAVC financiraju građani Republike Hrvatske svojim porezima, dodao je.

Ante Tomić kritizirao je Zafranovića istaknuvši kako je redatelj morao vidjeti da "služi pokvarenim nacionalistima u Srbiji". Bi li Lučev na mjestu Zafranovića prikazivao film na FEST-u? - Ne, ne bih izašao s filmom zato što je FEST u tom trenutku lažnjak kojega bojkotira kompletna filmska scena Srbije. Ulazimo u jednu laž. Trebalo je napraviti premijeru ili kasnije ili prije mimo toga, istaknuo je. Na premijeru filma u Beogradu nije išao jer je, ističe, solidaran s filmskom zajednicom Srbije koja je u tom trenutku bojkotirala FEST.

Međutim, da je znao ono što danas zna o prezentaciji filma i o svemu onome što se poslije događalo, Lučev bi ga unatoč tome snimio. - Film je dokument. Mi danas koketiramo s fašizmom i taj dokument je užasno bitan da ga vide mladi ljudi i da vide kuda koketiranje s fašizmom može odvesti i preko koje granice se može prijeći. Ja ću otići, Lordan će otići, ali ovaj dokument će ostati kao zapis, oprez i opomena, poručio je. Neki smatraju da bi se Lučevu trebao onemogućiti rad u Hrvatskoj s obzirom na to da "sudjeluje u velikosrpskoj propagandi".

- Postojali su ljudi koji su '91., '92., '93., '94. i '95. otišli u rat i branili ovu zemlju od velike srpske ideje koja je dosta agresivno krenula na Hrvatsku. Postoje ljudi koji do 2026. godine parazitiraju na toj ideji i u napadima koriste Vučićev spin, a Vučićev spin kaže: "Svi su Hrvati ustaše" pa smo prema tome mi izdajnici. Svi Hrvati nisu ustaše, rekao je. Lučev u filmu, kaže, glumi ustašu iz prvog ustaškog ešalona.

- On se kroz film i kroz usvajanje jednog djeteta s Kozare počinje lomiti. Kroz perspektivu djeteta i kozaračke djece počinje dobivati cijelu perspektivu o tome što se tu dešava, koje klanje je u pitanju i koja ubojstva su u pitanju. I tu počinje propitivati samoga sebe, prepričao je glumac. Nakon izlaska filma "Buick Riviera" iz 2008. Lučeva je novinar pitao kako mu je bilo glumiti Srbina zločinca, no on mu je uzvratio kako je zapravo glumio čovjeka.

- U svakom liku ispod svega moram naći čovjeka, a tek onda se baviti time što taj čovjek radi. Ako to ne nađem, radim ideju, plošni lik, koji je površan i nezanimljiv. A kada nađem čovjeka, onda nađem i probleme i zašto netko tako funkcionira, što mu se dešava, koju anomaliju ima, objasnio je.  - Generalno, svi ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima, ali uvjerenja su drugačija i to nas nekada sprječava da se zagrlimo. Umjesto zagrljaja, potučemo se, ispričao je glumac. Sve strahove koje je prošao, ističe, prošao je tijekom rata.

- Vidiš sve što se dešava iznutra, vidiš kompletan raspad svega, tu si, naše kolege odlaze, jedan po jedan, mi znamo da ćemo izaći. Na izlazu se ja i mlađi vodnik pozdravljamo i on mi kaže: "Vidimo se s druge strane", prisjetio se glumac. Rat djeluje na čovjeka tako da, govori, u jednom trenutku izvlači životinjske stvari iz njega. A sam glumac nekoliko se godina nakon rata borio s traumama.

- Pet-šest godina se nisam mogao voziti autobusom, imao sam klaustrofobiju i strah od prostora iz kojega ne mogu izaći, ispričao je glumac. - Kada bih išao za Šibenik, došao bih do Karlovca i onda bih stopirao jer u autu mogu izaći. Kada bih vidio svoje ratne čizme, u nosu sam imao miris leševa. Bila je jedna akcija u kojoj je bilo užasno puno mrtvih i imao sam miris leševa. Sjećam se da mi je mama nakon toga oprala uniformu jedno deset puta, opisao je. U jednom trenutku odlučio je krenuti na psihoterapiju.

- Podsvijest je čudesna, što sve ispliva iz nje i što sve ti na nekom putovanju kroz nju otkriješ, rekao je. U rat je otišao kao dijete, a vratio se misleći da je sve u redu, dok mu je zapravo trebalo dugo vremena "da se posloži". - Imao sam ogromnu, suludu sreću da sam upisao Akademiju, da sam se počeo baviti ovim poslom, koji me konstantno suočava s nekim mojim prostorima. Kroz taj prostor, psihodramu i psihoterapiju išao sam u prostor izlječenja. To je kao kapula, jedan list, drugi list, treći list... Nekada netko ima sreće četiri lista odjednom, ali to sve ide polako, objasnio je Lučev. Kada ne glumi, vodi radionice u zatvorima.

- U šibenskom zatvoru je bilo 14 ogromnih frajera, pomislim si: "Bože, što ćemo sada?" I onda nakon dva i pol sata imam 12 frajera koji plaču i grle se. Ako igdje postoje rane, postoje u zatvoru. Ako igdje postoji potreba i prostor za komunikacijom, to je zatvor. Već dvije godine to radim i uživam, opisao je. Radionice funkcioniraju tako da se zatvorenici jedan po jedan predstavljaju i pričaju svoju priču. Fokus je na kontaktu očima, koji često budi određene emocije. Glumac opisuje kako dopušta svakom zatvoreniku izraziti svoje emocije, biti s tim emocijama i pustiti ih da prođu. Važno je shvatiti da one nisu trajne i da su prolazne. Osim toga, glumac vodi radionicu poezije. - Građani mi donesu svoje pjesme koje se njih tiču i ja ih zamolim da mi ne govore te pjesme, da me ne zanimaju, nego me zanima što oni kroz tu pjesmu žele reći. Onda ih polako vodim, otvaram, vraćam dok oni ne uđu u svoj prostor. Ljudi uđu u ranjivost koju dijele s drugima i onda se dogodi kontakt, dodir, topla atmosfera i događaj koji svi odnesemo svojoj kući, ispričao je.

Kada je krenuo na psihoterapiju, njegova psihoterapeutkinja postavila mu je tri pitanja na koja se, kaže, rasplakao i raspao. Nastavio je ići do danas. Najveće dobrobiti psihoterapije za njega su to što može posložiti neke stvari u sebi, stvari s kojima se nekada ne može sam suočiti i za koje mu je potrebna podrška.