Grupa Još gori stigla je u nedjelju navečer u Zagreb na prvi od dva rasprodana koncerta u Močvari, promociju prvog albuma „Raj na Zemlji“. Samo je to prvo u njihovom slučaju, po svemu ostalome radi se o art-rock supergrupi sastavljenoj od frontmena nekadašnjeg Goribora Aleksandra Stojkovića ST-a te Nenada i Alena Sinkauza, gitarista i basista/kontrabasista svjetske reputacije. Još gori imaju album godine, pa je bilo ključno provjeriti ih na koncertu, a sinoćnji nastup od 90 minuta samo je potvrdio da se radi o sjajnoj suradnji. Jer, kad usput čujete i pet, šest novih pjesama, jasno je da pucaju od ideja.
Odmah na ulazu sreo sam Aleksandra Dragaša i Dubravka Jagatića, za stolom na terasi dočekali smo početak koncerta, a poslije i Ivana Laića. Vjerojatno je bilo još rock kritičara, pa je očito da su Još gori ne samo rasprodali dvije Močvare nego i „priveli“ sve živo, poput legendarnog košarkaškog prvaka Zorana Čuture, koji je redoviti posjetitelj koncerata koji život znače. Hoću reći da Još gore cijene i publika i struka, a njihova reputacija i ono što su godinama radili omogućili su im rasprodanu turneju kakvu ne može odraditi svatko.
U tih sat i pol Još gori odsvirali su pjesme s prvog albuma i pridružili im još par novih koje pokazuju da inspiracije očito ima napretek. Dapače, na bisu su odsvirali četiri pjesme, niti ne silazeći s pozornice, među njima i sjajne nove „Ima nešto staro u meni“, „Jedan manje je“ i „Leto leto“. Nisam se ovako osjećao još od prvog koncerta (tada nove) grupe Smile Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda iz Radioheada u Zagrebu, kad su krenuli na svjetsku turneju. Iako su formalno sasvim različiti, slične su im slobodoumnost i otvorenost, zaigranost kojom si otvaraju teren za istraživanja, kao i hipnotičnost svirke koja uz vokalnu isporuku ST-a nimalo ne smanjuje dodir sa stvarnošću.
Dapače, na koncertu Još gorih stvarnost je sve, nema tu metafora, izravni tekstovi kao da su bolni i razumljivi znaci vremena, a njihove teme potpuno su konkretne i razumljive. Trenutno nema boljeg kroničara svakodnevice i onog što nam se događa od ST-a, čiji tekstovi pogađaju izravno u metu. Izvija se i poput Toma Waitsa scenski proživljava svoje impresije, dok ga svirka punktirajućeg kontrabasa Alena Sinkauza i gitare (i pozadinski vokali) Nenada Sinkauza, uz povremene podloge sekvencera i sintesajzera, uzemljuju u gotovo šamanskom ritualu „pročišćenja“ i oslobađanja koje nikako da stigne.
Još gori su bend svjetskog ranga; uz izvrstan razglas i sjajnu svirku, koncentrirana publika u ispunjenoj Močvari čula je program koji trenutačno nema premca kod nas. Večerašnja repriza u Močvari dio je veće regionalne turneje kojom pokazuju da nakon sjajnog albuma dojmljivo „gore“ i na pozornicama.