Ivana Paradžiković s prijateljicama se uputila na zahtjevno putovanje na Lofotsko otočje. To je arhipelag unutar Arktičkog kruga poznat po nestvarnoj prirodi i nepredvidivim vremenskim uvjetima. Njezina najnovija priča s Instagrama životna je lekcija o tome kako se peh, poput propuštenog trajekta, može pretvoriti u najljepšu uspomenu. "Očekivanje je majka svih zajeba!" Jutro koje je svanulo nakon olujne noći provedene u šatoru na planini nije slutilo na dramu koja će se odigrati. Buđenje je, kako sama kaže, bilo filmsko. "Srce je zaigralo od uzbuđenja onog trena kad sam potegnula ciferšlus na šatoru i shvatila gdje smo noć provele! Na planini! Nakon oluje svanuo je prizor iz slikovnice. Nestvaran. Impresivni šiljati vrhovi planina koji izviruju iz mora podsjete me gdje smo", piše Ivana, prenoseći čaroliju trenutka kada je shvatila da se nalazi usred divljine koja izgleda kao da je naslikana. Taj osmijeh od uha do uha, međutim, nije dugo trajao. Stvarnost je brzo sustigla idilu. Prijateljica Ana bila je zabrinuta – prespavale su. Plan je bio jasan: rano ustajanje i spuštanje s planine kako bi ulovile trajekt za Kvalviku, najpoznatiju i najrazvikaniju plažu na Lofotima, prizor koji se često viđa na razglednicama i turističkim brošurama.
Aplikacija za planinarenje pokazivala je maksimalno dva sata hoda do cilja. Činilo se izvedivo. No, Arktik je tog dana imao druge planove za njih. Uslijedila je brzinska kava, i to samo polovica, jer su zalihe vode bile pri kraju, a sunce je počelo nemilosrdno pržiti. Ivana, koja se, kako otkriva, bori sa želučanom kiselinom, ponijela je čak i svoju posebnu kavu s gljivama od kuće. No, ni to nije moglo pripremiti nju i njezine suputnice na ono što ih čeka. "Osam ujutro, mokre smo, znoj nam se cijedi s tjemena, klizi u oči", slikovito opisuje početak iscrpljujuće borbe s prirodom. Usred Arktičkog kruga, dočekao ih je toplinski val kakav ni najstariji norveški meteorolozi ne pamte – deseti dan zaredom temperatura se nije spuštala ispod 30 Celzijevih stupnjeva. "Sve je naopako", promrmljala je sebi u bradu, svjesna apsurdnosti situacije.
Spuštanje se pretvorilo u noćnu moru. Stijene, mokre od noćne oluje, bile su blatne i skliske, pretvarajući svaki korak u potencijalnu opasnost. Atmosfera u maloj ekspediciji postajala je sve napetija. "Ana je ušutjela. Aniti je ispao štap. Ja sam pala i poderala tajice i novi šator. Sve smo ušutjele", piše Ivana. Nakon četiri sata stigle su do obale, ali prekasno. U samom fotofinišu, pred njihovim očima, brod za kojim su toliko žurile isplovio je, ostavljajući ih na obali. "Predajemo se", kratko je napisala Ivana. Umjesto da očajavaju, odlučile su prihvatiti situaciju. Skinule su teške gojzerice i s neopisivim guštom zagazile u ledeni planinski potok, a nakon pet sati hoda stigle su do civilizacije i doživjele nešto neočekivano.
- Nakon pet sati, dolazimo do sela, svega par naseljenih kuća. Jedna od njih je stara škola. Zaposlenici su volonteri, a sav prihod ide za obnovu škole. Jedemo najfiniji kolac od mrkve ikad. Nismo uspjele do Kvalvika plaze, najpoznatije, najrazvikanije, ali tu odmah blizu stare škole, kažu nam, nalazi se manje poznata, plaža Bunes. O, kakva sreća što smo propustile trajekt. Na plaži smo same! Skidamo se i ulijećemo u vodu cerekajući se dok nas zapljuskuju ledeni valovi. Otpratimo taj čudesan dan, ležeći na stijeni, zamotane u zimske vreće, jakne i kape. Gledamo kako sunce u ponoć uranja u more ispred nas i tri penjača kako vješto klize prema gore po glatkoj stijeni iza nas. Što više od jednog dana čovjek može poželjeti pomislim i zatvorim oči - napisala je Ivana.
Evo naše Ivanice