Hrvoje Horvat: Nije Marko Bošnjak ispao jer je loš, nego zato jer su prošli lošiji

Bilo je pomalo sumorno gledati zadnji krug proglašenja finalista Eurosonga u kojem su na foteljama u tzv. „green roomu“, a zaporavo na tribinama dvorane, smrknuto sjedili Ukrajinci, Hrvati i Azerbejdžanci, čekajući odluku žirija i „pad giljotine“. I nemojte sad reći da to nije važno, jer očito mnogima jest, a opće je poznato da na Eurosongu nije važno sudjelovati, nego pobijediti. Ili barem ući u završnicu. Jesu li ovi koji ispadnu lošiji od ovih neloših? Nipošto, a može se i provjeriti na sinoćnjim odabirima.
Na samom kraju prošli su i ipak i Ukrajinci koji su imali jednu od najboljih pjesama sinoćnjeg polufinala Eurosonga, a ispali oni koji su trebali proći već u prijašnjim „krugovima“. Doduše, bilo je depresivno i u tim ranijim rundama proglašenja, kad su budalaštine o espressu, cappuccinu ili macchiatu odnijele mjesta boljim pjesmama, kad se biralo između pjesama Belgije, Cipra i Švedske koje su sve redom trebale ispasti, kad je katastrofa s Islanda pobijedila Ukrajinu, pa je zatim Poljska bila ispred „nas“, Ukrajine i Slovenije, San Marino prošao ispred Ukrajine i Slovenije, da bi u zadnjem krugu napokon prošla i Ukrajina između šest „zadnjih“, među kojima je bio i Bošnjak.  Pa je kvota popunjena, a ostali izvisili.

Ne radi se tu, dakako, o apsolutnim istinama, ali činjenica je da su neke od najboljih pjesama koje su nudili Slovenci, Ukrajinci, Portugal – koji su počeli zamalo kao „mali Radiohead“ – visile o koncu čekajući rasplet. Valja reći da smo i mi bili među njima, tj. najboljima, jer Marko Bošnjak „Poison Cake“ izveo je sjajno, uz dodatni angažman redatelja koji je tutnjavu pjesme podložio primjereno modernim vizualizacijama u kojima su se kamere i kadrovi „tresli“ kako je pjesma i tražila. Pomislio sam da bi i Marilyn Manson volio ovu pjesmu u svom repertoaru. No, ta „otrovna torta“ usprkos dobrih reakcija publike u dvorani bila je previše za nezainteresirane žirije i publiku koje vole „catch“, tj. štos i nešto banalno da im zaokupi pažnju.
Moglo je biti i drugačije, pa bi razlika drastična između plasmana prošlogodišnjeg Marka koji je osvojio Europu s „kreativno maznutim“ refrenom i ovogodišnjeg Marka koji je potonuo s odličnom pjesmom, bila daleko manja, ali to je razlika između populizma i simpatičnosti naspram svojeglavosti i antipatičnosti. Mogao bi se napisati esej o razlikama u percepciji, recepciji i prihvaćenosti dvojice Marka, ali o tome nekom drugom prilikom. Ovom prilikom odgovorno tvrdim da su pjesma i realizacija „Poison Cake“ bile jedan od najboljih trenutaka sinoćnjeg polufinala, kao veliki hat trick zadnjih godina Dore od Leta3 naovamo, ali preozbiljno je to za eurosongovsku publiku.

VEZANI ČLANCI

Da ne pomislite da se radi o nekoj velikoj kritičarskoj pameti, bilo je sinoć i potrošnih humpa-cumpa pjesama s većom perspektivom od nekih koje su prošle. Pa je tako atraktivna Španjolka, koja nije bila poput Colonije, nego više kao Miley Cyrus, prošla eurosongovim automatizmom, a radi se o dobroj bubble gum poskočici, hitiću i pjevačici koja očito „grize“ na sceni. Možda su najveći luzeri ipak ispali Slovenci, odlična pjesma koja je baš zato što je mirna, introspektivna, ali moderna balada trebala proći, ako ništa drugo barem kao protuteža okolnom humpa-cumpa kiču.
Ali u ovakvoj gladijatorskoj borbi u kojoj se kruške takmiče s jabukama, naravno da publika i žiriji odaberu koru od banane. Završno, Eurosong je, usprkos višedesetljetnom zamaranju široke publike, danas ipak puno bolji nego prije samo par godina. Vizualno pogotovo, jer je veliki trud uložen u prezentaciju svake pojedine pjesme i to postaje raj za scenografe, koreografe i redatelja koji su u stanju atraktivno poduprijeti i najgoru pjesmu koja se pojavi. Tehnološki aspekti i nekoliko pozornica u dvorani još su bolji, pa je skoro kao školsko gradivo moguće gledati prijenose pojedinih večeri i vidjeti kako se danas „radi televizija“.

Nešto je gora situacija s glazbom, jer većina široke gledateljske publike vjerojatno vjeruje onome što čuje, a niti ne pomisli kako je to moguće da par ljudi na pozornici koji skaču okolo s nekim instrumentima kojima mašu pred kamerama, proizvode ovako dobar zvuk? Pa ne proizvode ga oni, i to je možda najveći kolaps priredbe koja se prvenstveno, navodno, bavi glazbom. Glazba je tu samo podloga za sasvim druge prioritete, pa je bedasto kad u polufinalima bolja glazba otpadne na račun one lošije.    

Video