Na današnji dan prije sedam godina zauvijek nas je napustio Oliver Dragojević, jedan od najvoljenijih glazbenika ovih prostora, umjetnik čija je glazba postala dijelom identiteta čitave nacije.
Rođen 7. prosinca 1947. godine u Veloj Luci na Korčuli, Oliver je odrastao uz mirise mora i šum valova. Djetinjstvo je proveo na svom otoku, ali obrazovanje je nastavio u Splitu, gdje je pohađao glazbenu školu. Ljubav prema glazbi rodila se još u ranom djetinjstvu — imao je samo pet godina kada mu je otac poklonio usnu harmoniku. Bilo je to prvo sjeme jedne velike glazbene priče.
Tijekom desetljeća karijere postao je jedan od najcjenjenijih izvođača, čiji su koncerti punili dvorane i srca. Ipak, unatoč nebrojenim nagradama, priznanjima i rasprodanim arenama, Oliver nikada nije volio da ga se naziva "zvijezdom".
– Ne, ni zvijezdom ni legendom. Ne diraju me velike hvale. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti – takav sam čovjek, tako sam odgojen. Mi doma ne volimo spektakl, ne volimo nešto što nije prirodno – rekao je jednom prilikom Oliver.
Za njega je svaki koncert bio "u čast glazbe", a ne spektakl. Odrastao na jugu, znao je da je tamo svaki čovjek važan, da se jednostavnost i iskrenost najviše cijene. Njegov prijatelj, pokojni Dražen Vrdoljak, jednom ga je nazvao "kozmičkim Dalmatincem" – iako Oliver nije bio siguran što to znači, mnogima je ta sintagma savršeno opisala njegovu pojavu.
O njegovoj svakodnevici, daleko od reflektora i kamera, s toplinom je govorila i njegova supruga Vesna Dragojević. U obiteljskom domu glazba nije bila u prvom planu, a Oliver je rijetko slušao vlastite pjesme.
– Doma se nisu slušale njegove pjesme niti se govorilo o muzici. Često smo mislili da nije normalan koliko je bio ležeran kad je riječ o koncertima i albumima. Nije se pripremao, nije vježbao, a sve bi uvijek ispalo savršeno – ispričala je Vesna.
Dodala je i da se nakon njegove smrti, kad je s njihovim sinovima zbog tehničkih razloga morala "ući" na estradu, iznenadila koliko je Oliver bio izdvojen iz svih klanova, lobija i pravila tog svijeta.
– On je zapravo bio jedini normalan. Bez menadžera, bez ega, bez svađa. Sve je radio svojim tempom, bez kalkulacija. CD bi izdao nakon Porina, nije ga zanimalo ni vrijeme, ni taktika, samo glazba – kazala je Vesna.
Glazba je, doista, bila njegov svijet. Najviše je o njoj razgovarao sa sinovima Dinom, Damirom i Davorom, s kojima bi se često zatvarao u sobu, puštajući omiljene talijanske izvođače i Michaela Bubléa. Sve u njegovu životu bilo je jednostavno — i odjeća, i hrana, i razgovori, i planovi. Takav je bio i na pozornici i kod kuće — spontan, pristupačan, prirodan.
Obitelj nikada nije doživljavala Olivera kao slavnog pjevača. Vesna se rijetko pojavljivala u javnosti, a priznaje da je samo jednom sjedila u prvom redu na njegovu koncertu — u slavnoj pariškoj Olympiji.
Nakon njegove smrti, obitelj je zaštitila Oliverovo ime, a sjećanje na njega čuva nizom projekata i koncerata.