Domenicu poznajem već nekoliko godina, a kada je se sjetim, prvo mi na pamet pada upravo ono što mi je odgovorila na posljednje pitanje u ovom intervjuu - kako bi voljela da je ljudi pamte. Vrckava, pozitivna i dobra Dome. I teško da bih je mogao bolje opisati. Nedavno je objavila pjesmu "Muško klasično", koja trenutačno broji više od 300 tisuća pregleda na YouTubeu, a njome je zakoračila i izvan svoje zone komfora. Pokazala je onu dalmatinsku drčnost, rasplesanost i opuštenost koju kod nje toliko volimo, a čini se da je publika to itekako prepoznala. Zanimljivo je da na posljednjim pjesmama nije surađivala s Vjekoslavom i Tončijem Huljićem, autorima koji su je na početku karijere katapultirali na naše estradno nebo. Dome je u međuvremenu pronašla svoj novi put i čini se da joj ta nova faza itekako odgovara. U razgovoru za Ekran Večernjeg lista prisjetila se svojih početaka, djetinjstva i odrastanja na Korčuli, velike povezanosti s bakom i djedom, ali i požara koji je 1998. godine zamalo zahvatio njihovu obiteljsku kuću. Otkrila nam je i detalje neobične ideje, da čak devet godina unaprijed rezervira Arenu Zagreb, pozornicu na kojoj silno želi jednoga dana održati taj veliki koncert. Domenica je danas zrelija, sigurnija i spremna na nove izazove, ali u razgovoru je ostala upravo ona Dome koju poznajemo, neposredna, duhovita i puna energije.
Nedavno ste objavili novu pjesmu "Muško klasično". Što vas je kod nje najviše privuklo i po čemu je ona drugačija od svega što ste dosad napravili?
Ovu pjesmu sam zapravo sasvim slučajno čula u studiju dok smo radili "Stracciatellu", ali me odmah privukla i potajno sam navijala da bude moja. U tom trenutku nije imala ni približne obrise onoga što je danas, ali nešto u njezinom ritmu i frazi me odmah privuklo. Kroz rad smo je dosta mijenjali i dorađivali, sve dok nije postala baš onakav tip pjesme kakav volim i kakav i sama slušam. Drugačija je od svega što sam dosad radila možda upravo zato što je malo slobodnija, razigranija i direktnija. Ima neku lakoću i bezobraznu dozu humora, a opet je jako pitka i plesna. Zbog svega toga sam stvarno sretna što sam je baš ja dobila priliku otpjevati. Najviše me veseli što smo joj dali vremena da sazre i što nisam imala osjećaj da moramo nešto završiti na brzinu. Kad sam je na kraju čula, pomislila sam: "E, to je to."
A kakvo je to "muško klasično"?
Mislim da svi imamo nekoga u svojoj blizini za koga možemo reći da savršeno odgovara tom opisu. Srećom, već sam i zaboravila kako izgleda kad te netko laže, zavlači ili zove u pola pet ujutro. Često se šalim sa svojim prijateljicama da zapravo pjevam njihove ljubavne priče jer mi upravo razgovori s ljudima oko mene često budu najveća inspiracija. To su situacije i odnosi u kojima se mnogi mogu prepoznati, bez obzira na to s koje strane priče bili.
Kada danas poslušate svoje prve pjesme, što pomislite, koliko se Domenica od tada promijenila kao osoba i kao izvođačica?
Mislim da sam puno napredovala i kao osoba i kao izvođačica. Godine i iskustvo čine svoje. Kad poslušam za redom svoje pjesme, a pogotovo kad su u pitanju spotovi, čujem i vidim ogromni napredak. Od cure koja je u prvom spotu bila toliko ukočena, da sam molila sve ljude na setu da ne gledaju dok pjevam pred kamerom, pa sve do zadnjeg spota u kojem sam opuštena i plešem. Naravno, sama sebi sam najveći kritičar i uvijek mislim da mogu bolje i da uvijek ima prostora za napredak, ali danas puno više uživam u tom procesu. Veseli me čak i onaj najmanji korak naprijed, jer na kraju upravo od tih malih koraka nastane najveća promjena.
"Muško klasično" zanimljivo je i zato što ovu pjesmu nisu autorski potpisali Tonči i Vjekoslava Huljić, s kojima ste dosad imali vrlo važnu suradnju. Jeste li ih ipak pitali za mišljenje ili neki savjet prije nego što ste pjesmu pustili van? I kako danas napreduje vaša suradnja s Tončijem i Vjekoslavom, možemo li od vas očekivati još novih pjesama s njima?
Prezahvalna sam Vjekoslavi i Tončiju što su mi od samog početka dali povjerenje i vjerovali u mene, u trenutku kada ni sama nisam vjerovala da ja to mogu. Da nije bilo njih, vjerojatno se nikada ne bih ni upustila u ovu glazbenu priču i na tome ću im uvijek biti neizmjerno zahvalna. Što se tiče "Muško klasično", ova je pjesma dio neke moje nove faze. Došla sam jednostavno u fazu života u kojem želim više stvarati, istraživati i eksperimentirati kada je glazba u pitanju. Imala sam želju uključiti neke nove autore, sama birati smjer i na neki način početi krojiti svoj glazbeni put. To mi je jako zanimljivo jer dosad nisam imala priliku na takav način graditi svoju priču. Naravno, to ne znači da je naša suradnja završila. Sve je potpuno otvoreno i vjerujem da ćemo u budućnosti ponovno imati zajedničke pjesme.
Jedna ste od rijetkih glazbenica koja je čak osam godina unaprijed rezervirala Arenu Zagreb. Godine 2030. bit će održan vaš koncert, a kako napreduju pripreme, jeste li zadovoljni dosadašnjom prodajom karata?
Mislim da sam jedna od rijetkih, ako ne i jedina, koja je Arenu Zagreb rezervirala čak devet godina unaprijed, a u javnost sam tu informaciju pustila osam godina prije koncerta. To je moj najveći cilj koji sam sama sebi zadala i nešto o što me jako veseli u budućnosti zato nisam opterećena prodajom karata, a da budem iskrena nisam ni jako dugo pitala kako ide prodaja jer u ovom trenutku do koncerta ipak imamo još četiri godine. Puno toga se u tih nekoliko godina može promijeniti, razvijati i dogoditi. Meni je puno važnije da u međuvremenu radim, stvaram, rastem kao izvođačica i da publici dajem razlog da jednog dana zajedno napunimo tu Arenu. Ja stvarno vjerujem u taj cilj. Ne želim ništa forsirati ni požurivati, nego pustiti da sve dođe u svoje vrijeme. A kad dođe 8. studenog 2030., znam da će sve biti baš onako kako treba.
Jeste li ikada imali trenutak u karijeri kada ste pomislili: "Ovo više nije samo hobi, ovo je moj život"?
Imala sam više takvih trenutaka. Možda je prvi kojeg se baš dobro sjećam bio kada sam izdala "Vidi se iz aviona". Ta mi je pjesma doslovce okrenula život naglavačke. Ubrzo nakon nje prestala sam raditi u glazbenom vrtiću i počela shvaćati da sam se upustila u nešto za što ni sama nisam bila svjesna da će otići u tom smjeru. Još jedan jako važan trenutak bio je lockdown. Taj period, koliko god je bio težak i neizvjestan, nekako me najviše osvijestio. Tada sam shvatila da je glazba stvarno moj poziv i da se tome želim posvetiti, čak i ako to znači krenuti gotovo ispočetka i ponovno graditi svoju karijeru, pogotovo u trenutku kada je moja karijera bila u najvećoj uzlaznoj putanji. Čini mi se da sam oduvijek bila svjesna da je karijera nešto što se gradi godinama i da je potpuno prirodno imati uspone i padove, kao i u svakom drugom poslu. Mislim da mi je najvažnije da sam ja dobro sa svime što se događa i ne dozvoljavam da me jedan uspjeh ili neuspjeh određuje. Dok god imam potrebu stvarati, raditi i veselim se onome što dolazi, znam da sam na pravom mjestu.
Što vam je danas veći izazov, napraviti hit ili napraviti pjesmu iza koje ćete vi osobno stajati i za deset godina?
Danas je apsolutno sve izazov, pogotovo u vremenu u kojem je sve instant. Teško je balansirati između toga da ne podlegneš trendovima, a da istovremeno ostaneš svoj. Možda čak malo više naginjem prema hitu, jer vjerujem da pravi hitovi ostaju i kroz vrijeme, prenose se s generacije na generaciju i na neki način postaju dio života ljudi. Dogodilo mi se da su neke pjesme za koje uopće nisam očekivala da će postati hitovi upravo to postale, dok su neke za koje sam bila uvjerena da će napraviti veliki uspjeh prošle potpuno drukčije. Mislim da je upravo to ljepota ovog posla, nikad ne znaš što će se dogoditi i kamo te jedna pjesma može odvesti. Zato mi je i dalje zanimljivo stvarati i tražiti taj balans između pjesme u kojoj ću se prepoznati i pjesme koja će pronaći put do publike.
Koliko se Domenica razlikuje kada siđe s pozornice? Postoji li velika razlika između vaše javne i privatne osobnosti?
Koliko god bih voljela da se te dvije osobnosti potpuno odvoje, ipak moram primijetiti da se kroz godine sve više isprepliću. Mislim da je to i prirodno jer, što sam duže u ovom poslu, sve mi je lakše biti ono što jesam i pred kamerama i na pozornici. Naravno, postoje neke razlike. "Privatna" Domenica definitivno ne voli biti toliko u centru pažnje, puno sam mirnija, opuštenija i ne volim se ni približno toliko sređivati kao za scenu. Kad nisam na pozornici, najviše volim bit u sportskoj odjeći i bez šminke. Zahvaljujući društvenim mrežama, mislim da je publika upoznala i ovu privatniju, opušteniju verziju mene i zapravo mi je drago zbog toga, jer mislim da je najljepše kada ne moraš stvarati neku potpuno drugu osobu za javnost.
Kako izgleda vaš idealan ljetni dan kada nemate nastup, obaveze i kamere oko sebe?
Moj idealni ljetni dan je na otoku Korčuli. Dan započinje neizostavnom marendom kod bake i djeda, to je naš mali ritual koji se ne propušta. Nakon toga izlazak vani s pudlicom Zarom ili odlazak na brzinsko kupanje s malim rođacima. Obiteljski ručak koji mi je centralni dio dana nakon kojeg obavezno po dalmatinski moram "ubit oko". Nastavljam nakon odmora popodnevno kupanje u Karbunima. To je za mene najdraže mjesto na otoku. Uživanje u najljepšem pogledu, u hladu ispod bora s Kindleom i Aperolom u ruci čekajući zalazak sunca. Nakon toga neka večera s dečkom Ivanom i prijateljima u konobi Zvirinovik. Za mene je to savršen dan.
Korčula je veliki dio vašeg života. Što vam ona daje, a što ne možete pronaći nigdje drugdje?
Korčula je moj identitet, moja sigurna luka i moj dom. Mislim da se svatko od nas, bez obzira na to gdje živi i koliko putuje, ipak najbolje osjeća tamo gdje je odrastao i gdje pripada. Iako već godinama ne živim ovdje, svaki slobodni trenutak želim provesti na svom otoku. Tu se nekako najlakše vratim sebi, maknem od svega i napunim baterije. Mislim da je to ono što mi Korčula daje, a što teško mogu pronaći bilo gdje drugdje, onaj osjećaj pripadnosti i neku posebnu vrstu mira. To je mjesto koje me poznaje cijeli život i kojem se uvijek vraćam, bez obzira na to koliko me život odvede na druge strane.
Kada odete kod djeda i bake na Korčulu, vraćate li se tada potpuno u onu Domenicu iz djetinjstva ili ste ipak već postali "gradska cura"?
Mislim da sada već živim više izvan otoka nego što sam živjela na otoku i grad mi je donio stvarno puno toga lijepog, i poslovno i privatno. Ali, koliko god vremena provela u gradu, nikad se neću smatrati gradskom curom. Ja sam ipak zauvijek "otočko dite" i to se ne može promijenit. Uz djeda Mladena i baku Mericu uvijek nekako vratim u onu malu Domenicu iz djetinjstva. Volim provoditi vrijeme kod njih i biti upućena u sve što se događa. Baba je i dalje ona tipična "baba" koja uvijek kuha i kod koje samo trebaš doći, a ona će sve sama pripremiti, poslužiti i na kraju raspremiti. I naravno, pritom će te još nekoliko puta pitati i provjeravati jesam li sigurno dovoljno jela. Koliko god godina imala i koliko god se život u međuvremenu promijenio, neke stvari se jednostavno ne mijenjaju. Kod njih sam uvijek unuka, bez obzira na sve što se događa oko mene.
Nedavni požari u Dalmaciji, ali i na Korčuli, sigurno su posebno teško pali ljudima koji su za taj otok emotivno vezani. Kako ste vi doživjeli te prizore i jeste li se u tim trenucima posebno zabrinuli za svoje najbliže?
Moja velika trauma iz djetinjstva vezana je upravo uz požar iz '98., kada su moji roditelji morali spašavati kuću babe i dide. Taj događaj mi se baš urezao u pamćenje i svaki put kad čujem da je negdje požar, odmah se vrati osjećaj bespomoćnosti koju sam osjećala kao dijete. Ove godine požar je zahvatio jako veliku površinu prirode i to me stvarno jako rastužilo. Gledala sam vatru iz svoje sobe i taj prizor te jednostavno prođe kroz cijelo tijelo. U takvim trenucima sam samo razmišljala o životinjama koje su se vjerojatno našle u tome i nadala se da će se zaustaviti što prije. Korčula mi je toliko emotivno važna da mi je teško gledati kako strada, pa čak i kad je samo priroda koju znam cijeli život. Stvarno se nadam da se takve situacije više neće ponavljati.
Kada je riječ o ljubavi, koliko vam je važno da partner Ivan razumije vaš posao, putovanja, nastupe i činjenicu da ste često izloženi javnosti?
Mislim da je u svakom partnerskom odnosu bitno osjećat tu drugu stranu. Zahvaljujući Ivanu sam se i ohrabrila napravit taj korak da krenem pjevati. On je osoba koja me oduvijek podržavala i ohrabrivala u trenutcima u kojima sam sama sumnjala u sebe, zato sam sretna što imam takvu osobu uza sebe.
Kako izgleda vaš život s partnerom kada nema reflektora, jeste li više romantični, spontani ili ste ipak tip osobe koja voli imati sve isplanirano?
Apsolutno sam spontana. Mogu sve i ne moram ništa. Mislim da smo oboje takvi. Ne planiramo skoro ništa unaprijed, pa čak ni putovanja. Često znamo kupiti navečer kartu, a ujutro krenut na put. Volim tu neku spontanost i neopterećenost.
Što ste kroz vezu naučili o sebi, a možda prije niste ni primjećivali?
Svaka veza te nauči nešto, od prijateljstva, a pogotovo partnerstva. Naučila sam puno toga, a pogotovo staviti sebe na mjesto te druge osobe i pokušati razumjeti stvari i iz njezine perspektive. Naučila sam i da ljubav nije uvijek samo u velikim stvarima, nego u sitnicama, svakodnevnom razumijevanju, kompromisima, strpljenju i tome da jedno drugome ostavimo prostor da budemo svoji.
A kada pogledate prema budućnosti, što biste voljeli da za pet ili deset godina ljudi kažu kada spomenu Domenicu, po čemu želite da vas pamte?
Ovo mi je baš teško odgovorit, ali svakako bih voljela da me pamte po pjesmama i pozitivnoj energiji.