Šefovi SAD-a i Kine, Obama i Jinping jašu u sličnim sedlima

U dvjema velikim svjetskim silama prošloga tjedna dogodile su se važne stvari. Sjedinjene Države dale su Baracku Obami drugi mandat, a s druge strane Pacifika, u Kini, smjenom na vrhu partije i države počeo je proces u kojem će na vlast doći nova generacija političara. Kada se uzme u obzir veličina zemlje i činjenica da će se izmijeniti čak 70 posto svih rukovodećih kadrova, jasno je kako je riječ o povijesnom trenutku.

Iako se radi o dvije dijametralno različite zemlje, one zapravo imaju puno zajedničkoga – obje se nalaze na velikim prekretnicama koje treba shvatiti vrlo ozbiljno i obje se moraju iz temelja promijeniti i reformirati ako žele naprijed ili ako žele zadržati status koji imaju u međunarodnim odnosim, političkim, gospodarskim i financijskim.

Barack Obama i Xi Jinping jašu u sličnim sedlima, na sličnim konjima, a zapreke koje se pred obojicom nalaze nisu lako preskočive, pa ni potpuno neopasne. Obojica moraju duboko zaorati u unutrašnjopolitičku scenu, no moraju usporedo raditi jedan s drugim jer je posljednje desetljeće pokazalo u kojoj su mjeri te dvije zemlje povezane i u kojoj mjeri odluke koje se donose u Washingtonu imaju posljedice na Peking i obrnuto.

Sljedeće desetljeće već bismo sada mogli proglasiti desetljećem Kine i Sjedinjenih Država i njihovih odnosa. Baracku Obami to je potpuno jasno i nije nikako čudno što je samo dva dana nakon što je proslavio pobjedu naglasak stavio na azijsku turneju na koju odlazi ovoga tjedna.

Dvije postaje na ovoj turneji – Mijanmar i Kambodža, zemlje u koje nije stupio američki predsjednik, osobite su zanimljive jer se nalaze u kineskom “dvorištu” i jer je Peking u prošlih desetak godina već utrošio jako puno truda i novca u nadi da će taj dio Azije biti sigurna kineska “prćija”, područje na kojem će Kina biti nedodirljiva i nezamjenjiva. Kako se približavao Obamin odlazak u te zemlje, tako su kineski mediji bivali sve zabrinutiji i sve više skloni analiziranju, a glavni je cilj bio proniknuti što Obama doista želi postići tim posjetom.

I s druge strane Pacifika komentirao se taj potez Bijele kuće, a zaključak je bio – predsjednik u drugom mandatu naglasak vanjske politike želi staviti na pacifičku regiju koja će postati apsolutni prioritet Obamine vanjske politike. Kada se tomu pridoda da je Obama u pobjedničkom govoru istaknuo kako je desetljeće rata iza Amerike i da više neće biti započinjanja nikakvih ratova, jasno je da se dogodilo nešto veliko.

Drugim riječima – Amerika se više neće dosadašnjim intenzitetom baviti političkim i vojnim igrama na Bliskom istoku i široj regiji nego će se okrenuti onom dijelu svijeta koji u bliskoj budućnosti može odigrati presudnu ulogu za Sjedinjene Države. Zato će sljedeće desetljeće vjerojatno biti razdoblje u kojem će Kina i SAD izgrađivati i definirati odnose, odmjeravati snage, određivati pravila...

U tom će procesu kinesko vodstvo imat teži posao jer će morati temeljito promijeniti politički, gospodarski i financijski sustav. To bi Kini trebalo omogućiti korak u novi ciklus, a to su promjene koje će potencijalno biti veće od onih koje su se zbile u posljednja dva desetljeća. Obama mora u red dovesti američke državne financije, a u odmjeravanju snaga s Kinom mora uvažiti i honorirati činjenicu da je Kina uložila velik novac u stabilnost dolara.

Sve bi to moglo Bliski istok, Afriku i srednju Aziju pretvoriti u zonu utjecaj za koji će se natjecati Rusija i Europska unija. Rusija je pokazala da ima interese i sposobnosti baviti se kriznim žarištima poput Sirije ili Irana. Pokazala je da zna ući u prazan prostor koji su Amerikanci ostavili nakon povlačenja iz Iraka. I na kraju, Washington će EU definitivno prepustiti da se bavi sama sobom i svojim problemima i da stvara vlastite sfere utjecaja. Vrijeme će pokazati je li Bruxelles spreman za takve izazove.