Ime Alberta Schweitzera (1875.-1965.) prvi sam put kao student vidio na popisu muzikološke literature o Johannu Sebastianu Bachu. Schweitzerova velika monografska knjiga nije izgubila na važnosti ni čitavo stoljeće nakon što je napisana. Tom muzikologu i teologu malo tko je ravan u tumačenju teoloških simbola i slika u Bachovom glazbenom jeziku.
Schweitzer je rođen u luteranskoj njemačkoj obitelji u pokrajini Alsace, oko koje su Francuska i Njemačka za njegova života nekoliko puta ratovale, a on je od obje strane znao uzeti najbolje. U glazbi se usavršavao u Parizu, a u teologiji u Tübingenu. Bio je orguljaš i muzikolog, vjernik i teolog, štoviše, poput oca i djeca čak i pastor. Ali, Nobelovu nagradu za mir 1952. godine zaslužio je svojim trećim zvanjem, kao liječnik.
Kada se 1905. prijavio Pariškom (katoličkom) misijskom društvu za rad u Africi, odbili su ga kao luterana. Umjesto da se javi u neku luteransku misiju, a mogao je, Schweitzer počinje studij medicine i nakon sedam godina ponovo se javlja Pariškom misijskom društvu, ali sada kao doktor koji u Africi želi podići bolnicu vlastitim novcem, prikupljenim u međuvremenu koncertima i predavanjima. Bolnička misija utemeljena je 1913. u mjestu Lambaréné, na području današnje države Gabon. Uz manje prekide, Schweitzer je tamo živio i radio, osobito brinući o gubavcima, do svoje smrti 1965. godine. Tamo mu je i grob i tamo djeca i danas od svojih roditelja, skupa s drugim tradicionalnim plemenskim pjesmama, nauče pjevati i Bachove korale.
Važna knjiga trojice Poljaka
Schweitzer i njegova djela u Hrvatskoj su uglavnom nepoznati. Zato je iznimno vrijedna čak i knjižica koju su pod naslovom “Albert Schweitzer” o njemu napisali poljski liječnici Kazimierz, Christian i Andrzej Imielinski (otac i dva sina), a u koju je na hrvatskom 2010. godine izdala tvrtka Samsky. Ljubazno mi poslavši primjerak, na kojem ovim putem zahvaljujem, s tom me je knjigom upoznao gospodin Nikola Marčetić. Njezino su izdavanje, kako piše, pomogli zagrebački Medicinski fakultet i Hrvatsko katoličko liječničko društvo, a Schweitzerova je poruka univerzalna. Nakon dugog traženja pravih riječi, Schweitzer je svoj etičko-filozofski sustav, prema kojem je i živio, sažeo u sljedeći pojam: strahopoštovanje pred životom (Ehrfurcht vor dem Leben).
Na Schweitzera me podsjetio i nedavni boravak u Hrvatskoj stotinjak studenata medicine i mladih liječnika iz Portugala, Španjolske, Francuske, Irske, Velike Britanije, Njemačke, Švicarske, Poljske, Slovenije, Italije, Mađarske, Estonije, Letonije, Švedske, Češke, Rumunjske, Malte, Grčke, Turske i Malezije. Iz svih tih zemalja po nekoliko njih došlo je u trsatski kampus Sveučilišta u Rijeci gdje su skupa sa svojim hrvatskim kolegama šest dana po sedam sati, što u zboru, što u orkestru, pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka i njegovih asistenata marljivo uvježbavali zahtjevan program koji su izveli na koncertima u Rabu i Rijeci. Na programu je bila glazba Luke Sorkočevića, Mozarta i Mendelssohna.
Pohvala riječkom Sveučilištu
Toliku sklonost medicinara klasičnoj glazbi najlakše je objasniti univerzalnim humanizmom utkanim i u njihovo zvanje i u ovu plemenitu umjetnost. Europski zbor i orkestar studenata medicine (MSOC) okuplja se svake godine u drugoj državi. Najzaslužniji za njihov dolazak i organizaciju boravka u Hrvatskoj bio je riječki student medicine (i zborski pjevač!) Tin Nadarević, čije su oduševljenje i trud dobili i hvalevrijednu potporu profesora i uprave čitavog Sveučilišta i Medicinskog fakulteta u Rijeci. Sto budućih liječnika upoznalo je Hrvatsku kao prelijepu i kulturnu zemlju.
Istina, svaka gola sisa i guzica na Zrću kod nas dobije veći publicitet nego što su ga dobili njihovi koncerti, ali svijet je ipak bolji od onoga kakvim ga mi prikazujemo i vidimo. Trag koji će svojim životom, radom, predanošću i humanošću u Hrvatskoj i u svijetu ostaviti svi ti mladi ljudi, liječnici i glazbenici, bit će značajan i važan baš poput Schweitzerovog, znali mi za njega ili ne.