Saša Anočić: Nisam načitan, ali znam s glumcima

Ovogodišnji slavodobitnik nagrade hrvatskoga glumišta je Saša Anočić. Njegova predstava “Kauboji” proglašena je najboljom, kao i njegova režija te predstave. Na pozornici zagrebačkoga Kazališta na Peščenici (KNAP-a) koncem prošle godine postavio je novu predstavu, “Niko i ništ”.

• Radeći “Smisao života g. Lojtrice” i “Kauboje” pronašli ste svoju autorsku formulu.
– Kad sam radio druge dramatičare, shvatio sam da nemam potpunu slobodu s glumcima. “Lojtricu” sam radio na način na koji smo se šalili u osnovnoj i srednjoj školi u Slavoniji, humor je bio vrlo blizak Pythonima, ali to je i neki naš humor i pogled kroz svijet, ima tu i Harmsa, Ionesca. Većinu sam teksta napisao u srednjoj školi. Imam puno tekstova doma.

• “Niko i ništ” slijedi istu poetiku?
– Da, to je isto kao i Lojtrica, ali druga priča, drugi lik koji ima probleme s administracijom i deložacijom. Ovaj put zagrabio sam više toga. Bolji tekst, kvalitetnija predstava. Radili smo šest mjeseci.

• Kad je nedavno na dječjoj predstavi “Oliver Twist” u kazalištu Trešnja stavljen plinski metak u pištolj, pucalo se baš na Vas?
– Koristimo tri pištolja, ja pucam iz dva, a Kruno Klabučar iz jednog. Varamo publiku – izgleda da je pištolj uperen prema meni, ali je bočno. Vidio sam dim kako izlazi iz bubnjića i znao sam da nešto nije u redu – nakon toga sam bio slijep pet minuta

• U predstavama rado spajate osobna iskustva i kazalište?
– Nisam načitan, ali znam raditi s ljudima.

• Što ćete raditi u Trešnji od ožujka kad preuzimate dužnost ravnatelja?
– Mislim nastaviti stopama Romana Šuškovića, jedan mjuzikl u dvije godine. Želio bih pružiti prigodu mladim redateljima. Rado bih da radimo i manje predstave koje su lagane za gostovanja. Vratio bih božićnu predstavu...

• U vrijeme rata bili ste u Osijeku. To se vrijeme dosta odražava u Vašim predstavama.
– Godine 1991. hodao sam ulicama i vikao da sam pacifist, komunist, idealist, utopist... Većina mojih frendova bila je u HDZ-u i pozivali su sve nas na to neko hrvatstvo. Velika većina njih otišla je “vanka” i nije se prihvatila oružja. Doslovno nisam branio Hrvatsku, već svoju kuću, svoje dijete, svoju obitelj. Razdoblje koje sam proveo u ratu, od rujna 1991. do srpnja 1992, bilo je vrijeme kad se nešto dogodilo u Osijeku s ljudima koji su ga ostali braniti. Takvo zbližavanje je neponovljivo. Nema sata da mi to razdoblje ne prostruji kroz glavu.