“Uvijek sam smatrala da je hodanje s vrlo zgodnim tipom poput kupovanja bijelog kauča: lijepo ga je imati, ali bih se cijelo vrijeme brinula za njega.”
Alison je ostala bez Toma. Odjednom i sasvim neočekivano. Kao kad vam netko prolije crnu kavu na bijeli kauč. Ne možete nikako ostati ravnodušni. I još pogotovo ako vam dolaze gosti. Pa tu mrlju pokušavate skriti od ljudi. Tako je Alison pokušavala skriti tugu u svom srcu jer je “smeće otišlo s bivšom djevojkom.”
Nježno ispričana priča o dobro odgojenoj djevojci, koja umjesto nagrade za svoje dobro ponašanje dobije životnu lekciju kako je “biti dobar= pojesti govno”, služi kao utješni primjer za sve one koji su se u životu našli slomljena srca. I bez nade da postoji prava ljubav. Jednako kao i svi ti drugi slomljeni, Alison traži savjete kod svojih bližnjih od čega joj bude još samo gore. “”Sumnjičava sam kad tip ima velik penis. Mislim da takvi teško ostaju vjerni jer ih stalno žele pokazivati. To je kao da imaš velik auto koji možeš voziti samo po zatvorenim cestama.” Ali Tom nije imao velik penis, zašto je onda pobjegao? Nemogućnost pronalaska pravog odgovora i prihvaćenje seksa kao glavnog krivca dovest će Alison do točke kad ona sebe više neće moći prepoznati. Ali će mnogi čitatelji moći sebe prepoznati u njoj.
Pitanja koja svi mi postavljamo kad nas zadesi nesretna ljubav jednako su retorična kao i njezina. I potrage za odgovorima jednako su uzaludna kao i njezina. Odgovora nema. Barem ne nekog univerzalnog, koji bi vrijedio za sve. Tražimo odgovore kod drugih, jer nas pitanja bole. Ali one koje dobijemo od prijatelja nisu naši odgovori, to nije to. Trebamo vlastita rješenja, vlastiti odgovor.
Alison ga je na kraju pronašla. Iznenada, baš kao što je dobila i pitanje.