Sanja Pilić: Kako se odljubiti dok si rekla keks

Ah, nekoć sam bila vrlo zaljubljiva. Romantična. Blesava. Lako zapaljiva. Zanesena. Željna vječnog užitka. Sviđali su mi se dečki i stariji i mlađi. Kad bih upoznala pogodnog čovca, zatelebala bih se ko tele. Ono malo suvisle inteligencije što sam posjedovala samo bi se istopilo. Od hormona sreće grudi bi mi nabubrile, a mozak se spljoštio. Pretvorila bih se u najgluplju plavušu iz najglupljeg vica. Ukoliko bih ustanovila da je miljenik mog srca ujedno i vlasnik, naprimjer, afganistanskog hrta – odjednom bih pokazivala izrazito zanimanje za pse. Zajedno bismo bauljali po dosadnim izložbama pasa, a ja bih se divila tom rahitičnom cucku nalik na čaplju koji bi mi čak postao i simpatičan. Nema veze što u normalnom stanju nisam podnosila običan fikus ni kornjaču i što je sama pomisao na zalijevanje biljaka ili mijenjanje vode u akvariju u meni budila osjećaj jeze i neopisive patnje. Ali kad bi me hrt liznuo, bila sam najsretnija na svijetu. Razmišljala sam o njegovoj probavi više nego o svojoj, a sjaj pseće dlake bio mi je važniji od vlastite kose. Ljubav me pripitomljavala, pretvarala u kuharicu, psihijatricu ili plesačicu trbušnog plesa, već prema potrebi. Nešto prestrašno.
Nakon određenog vremena idile uslijedio bi naravno rastanak; izabranik mog života otputovao bi u istraživačku misiju na Mjesec, umro, vratio se bivšoj ženi, otišao na snimanje filma u New York, dobio rak, oćelavio, ili bi ga odvjetnik upozorio da će ga bogati otac razbaštiniti ukoliko još ostane sa mnom pet minuta. Dobro, katkad bih se i ja ohladila na temperaturu ledišta iz nepoznata razloga i tada mi je bilo super. Ali nisam voljela kad bi bilo obratno.

Želeći skratiti vrijeme patnje nakon rastanaka, postajala sam sve ekonomičnija. U mlađim godinama dok nisam razmišljala o vremenu trošila sam mjesece i mjesece na ronjenje suza i deprimiranje. Raskinuvši s filozofom i anarhistom (oboje u jednoj osobi) ridala sam čitavo ljeto. Nedostajao mi je šarm studentske sobe, votka, rasparene čarape ispod kreveta, rasprave o Platonu i osjećaj permanentne paranoje. Od pretjerane tuge spasio me obični nogometaš Varteksa čiji su strahovi i užici bili bazični. Roditelji su me gotovo izbacili iz kuće kad su shvatili da se petljam s nekim tko se zove Pero, pročitao je tri knjige i nekoliko stotina stripova o Zagoru. Ipak, Pero me izliječio moguće ovisnosti o intelektualcima, a naučio me šutirati loptu i veseliti se običnim stvarima kao što je dobra večera i čaša hladnog piva. Ali nije nam bilo suđeno, rastali smo se kad je on upoznao Milku koja je odmah znala što je ofsajd i imala četiri brata od kojih su dvojica bili nogometni znalci.
Za Perom sam cmoljila mjesec dana, a onda sam upoznala turističkog radnika. Eh, kako sam postala mudrija, njega nisam predstavila roditeljima, pogotovo što je imao mlađu sestru kojoj je trebalo pisati zadaće i podučavati je engleski i matematiku. Ustanovila sam da se moja zaljubljenost u određenog muškarca protezala i na njegovo daljnje i šire pleme. Svi članovi obiteljskog stabla postali bi mi simpatični, a što je najgore, i oni bi mene simpatizirali. U transu najjače zaljubljenosti bila sam spremna preseliti se u Koprivnicu, usvojiti dijete, emigrirati u Australiju, proučavati vede ili spavati u šatoru – sve što ne bih ni u ludilu učinila zdravog razuma. S vremenom sam shvatila poznatu istinu – ako pretjerujem sa zaljubljivanjem, naučit ću i sve o odljubljivanju. Naime, moje prijateljice počele su mi ići na živce. One su po pitanju ljubavi bile najgluplje plavuše na svijetu. Neprestano su razmišljale o muškarcima, a za svakim odbjeglim partnerom patile decenijima. Shvatila sam da im taktika ne vrijedi pišljiva boba i pokušala ih uvjeriti da je moj šašavi način egzistencije puno bolji. Istina da je mama imala česte slomove živaca, istina je da sam svako toliko mijenjala životni stil, ali malo-pomalo naučila sam ne patiti, a u tome su mi pomogli isti oni zbog kojih sam kao trebala patiti.

Poslije turističkog vodiča od kojeg sam naučila u kojoj zemlji se što kupuje i kako u pet dana vidjeti što više, a umoriti se što manje, zaljubila sam se u astrologa koji mi je rekao da ću iscjeljivati ljude, hodati po vatri i postati važna politička faca. Naravno, naša mistična veza otvorila mi je mnoge moći – tako sam bioenergijom izliječila susjedovu antipatičnu mačku koja se prejela pokvarenog mesa i sestrinog hrčka koji je stradao na propuhu. Astrolog je bio sladak, ali stanovao je s mamicom i stalno me tupio alternativnim znanjima. Na kraju sam čak i hodala po vatri, zaradila opekotine i odljubila se. To je bilo najbrže odljubljivanje u mom životu, otišla sam iz sela u kojem smo bili smješteni, žar se još nije pravo ugasio, a ja sam već bila hladna kao led. Poslije toga sve je postalo lako; skinula sam indijsku haljinu i prestala paliti mirisne štapiće. Kupila sam osvježivače prostorija u spreju i bacila oko na filmskog organizatora koji je stanovao u susjedstvu. Moja politička karijera neslavno je propala, ali istraživačkoljubavna se nastavila...

Uglavnom, kasnije sam se čak zacopala u književnika, scenografa, kantautora, slikara i u svakoj vezi ponešto naučila. U svakom slučaju nisam više patila pri rastancima, niti bolovala od nostalgije, a to je ono što sam htjela uvježbati. Ma koliko povremeno gubila vlastitu osobnost i predavala se u ljubavi, sam kraj bio bi jednostavan i brz. Nakon što sam prekinula s kantautorom ženskastog glasa koji mi je pjevao balade i svirao na klasičnoj gitari ispod prozora – cijeli dan sam slušala njegov jedini CD i nakon dvadeset četverosatnog koncerta bila imuna na svaku pomisao da mu se vratim. Tako sam se na kraju izvještila u odljubljivanju, a želeći pomoći ženskom dijelu čovječanstva svoje sam savjete dijelila šakom i kapom svim onim jadnicama koje nisu znale i mogle otkantati nekog koga jako vole. Išla sam im na živce nudeći tehnike u kojima će se odlijepiti od osobe koja im zadaje bol – međutim one su uživale u ulogama raznih patnica pa sam odustala.
Kako se moja sposobnost odljubljivanja usavršila, naravno da sam počela beskrajno uživati u životu. Mama je došla k sebi: shvatila je da nisam opaljena mokrom krpom, nego da prilično egzaktno, preko vlastite kože, istražujem odnose među spolovima i stvaram prirodni imunitet na razne ljubavne viruse koji su u stanju oslabiti organizam i napraviti i od inteligentne žene bespomoćnu jadnicu. Shvatila je da nisam Casanova u suknji, već Luis Pasteur u kuti na pragu novog otkrića koji će nježnijem spolu omogućiti jednostavniji život. U međuvremenu sam se spetljala s profesorom sociologije na Filozofskom fakultetu koji me voli i proučava. Proučavam i ja njega – pa smo kvit. Mama bi željela da se konačno smirim i upozorava me na biološki sat koji otkucava, a ja pak nikako ne mogu zamisliti da imam dijete s profesorom, poreznikom ili bankovnim činovnikom. Radije kao oca mogućeg potomka zamišljam košarkaškog trenera ili kakvog sportaša. Takva sam. Volim muškarce koji se dobro osjećaju u svome tijelu. A uostalom želim da biće – pogotovo ukoliko bude žensko – koje donesem na svijet ima kakve-takve gene, razvijenu muskulaturu i dobro razrađenu strategiju preživljavanja kakvu sportaši u svojoj bazičnosti posjeduju.

Uglavnom, nema panike. Savladavši tehnike zaljubljivanja i odljubljivanja, savladat ću i sve zamke majčinstva u poodmakloj dobi ako treba. A do onda i dalje uživam u životu! A i vama to savjetujem. Ne nasjedajte na stare štosove i vječnu ljubav. Radije savladajte tehniku keks odljubljivanja.
Jer život je kratak i prođe dok si rekao keks! I nema smisla potrošiti ga na tugovanje za misterom nepravim. Jer s pravim i tako nećete tugovati!